„Ovo su ta nemirna deca koja se stalno čuju“

Ulazim u lift sa decom. Srećemo komšinicu. Pristojno se javljamo. Ona svojoj drugarici govori: „Ovo su ta nemirna deca koja se stalno čuju.“ Započinjemo razgovor u kojem mi govori da neko stalno lupa i viče oko 23h. Objašnjavam joj da su moja deca u krevetu do 21h i da ta buka ne dolazi iz našeg stana.

Nakon toga razmišljam. Sigurno se čujemo povremeno. I ja čujem drugu decu. Komšijsku svađu. Viku roditelja. Svako povlačenje nameštaja. U kasnim satima čak i nečiju mašinu za veš. Ali, navikla sam. Živimo u zgradi. Zidovi su tanki. Izolacija nikakva.

Mi ne pravimo  žurke. Ne ležemo kasno. Ne slušamo glasno muziku. Gde smo mi to stigli kada ljudima smeta graja dece? Da, ustajemo u 7h. Mlađa ćerka ide u vrtić, starija u školu, mi na posao. Kada završim posao, idem po njih. Vraćamo se tek oko 15h ili kasnije. Tada malo odmaramo, one gledaju crtaće. Radimo domaći. Nakon toga izlazimo napolje. Jedini izuzetak jeste loše vreme. Dakle, nismo kod kuće veći deo dana. Rođendane ne slavimo u stanu. Druženja su svedena na minimum zbog epidemije.

Kao i sva druga deca one se posvađaju. Ja povremeno viknem. Ponekad đuskaju uz dečiju muziku. Nekad skoče sa garniture na tepih. Nekad potrče. Ispadne im nešto na pod. Teško povlače stolice u trpezariji i verujem da sve to komšije čuju, ako baš žele da se skoncentrišu. Loptom se u stanu ne igramo.

Kada izlazimo napolje, nosimo rolere, trotinet, bicikl. Verujem da se i to čuje nekoliko sekundi do lifta. Ponekad se i takmiče koja će prva stići do ulaznih vrata. Da li je to nešto nenormalno, nekulturno, nepristojno?

Komšije, da li ste sa dve, tri ili sedam godina konstantno sedeli na stolici mirno? Nikad niste viknuli od sreće i uzbuđenja jer Vam dolazi drugar? Nikad niste pevali? Đuskali uz dečije pesmice? Niste potrčali? Znali ste da kontrolišete svaki svoj pokret u tako ranom uzrastu?

Ništa Vam nije ispadalo na pod? Govorili ste tiho i koračali na prstima? Slušali ste svoje roditelje? Nikad se niste nikome suprotstavili? Ni sestri, ni bratu, ni mami, ukoliko ste mislili da ste za nešto u pravu?

E pa, ukoliko ste vodili ili još uvek vodite ovakav život (a verujem da to nije slučaj) – žao mi je. Sasvim je normalno i poželjno da su mala deca u konstantnom pokretu. To znači da su radoznala, da se razvijaju, da istražuju, da su maštovita i kreativna. Povremena vika i plač znače da još uvek nisu u potpunosti naučila kako funkcioniše svet oko njih i ne mogu se u svakom trenutku izboriti sa svojim emocijama.

Zato, molim drage komšije za malo manje sebičnosti, a više razumevanja da nisu sami na ovom svetu. Mi smo društvena bića i interakcija je sasvim normalna. Sledeći put kada nas čujete, možda se malo prisetite svog detinstva i svih prepreka koje ste tada imali. Tada ćete imati više razumevanja za komšiluk i zgradu u kojoj živimo. Hvala.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor