Šta svaki roditelj treba znati o neuspehu?

Kako se Vaše dete nosi sa neuspehom? Da li se duri, plače, besni? Da li krivi Vas za sve svoje promašaje? Koliko Vas to naljuti, iznervira, razočara? Sasvim je u redu što se malo dete na ovaj način nosi sa nespehom. Ono se prvi put susreće sa njim. Ne zna šta je, koja  je druga opcija… Ne zna da može sve ponovo, bolje, uz drugačiji pristup…

Porazi i neuspesi smanjuju naše samopouzdanje. Možemo plakati nad sudbinom i povući se u ljušturu, a možemo i okrenuti novi list, ne odustati, biti još uporniji, pokušati nešto na drugačiji način. Kako se Vi nosite sa neuspehom Vašeg deteta? Da li mu uopšte dozvoljavate da greši i uči na svojim greškama?

Ukoliko počnete da vičete ili grdite dete svaki put kada doživi neuspeh, budite sigurni da će se plašiti svega u životu. Misliće da ništa nije vredno, dok ne bude savršeno. A to će mu predstavljati ogroman teret.

Želimo da naše dete neuspeh vidi kao prvi korak ka cilju. Želimo da pokuša ponovo, da ne odustane, koliko god se nešto činilo teškim. Kako bi se to ostvarilo, mi se moramo ponašati na određen način.

Sasvim je prirodno da želimo da zaštitimo decu od svega. Ne želimo da pate, osećaju tugu ili anksioznost povodom bilo čega. Ovakav scenario je možda i moguć tokom prvih godina života, međutim, šta ćete posle?

Setite se svog detinjstva. Da li je bilo savršeno? Sigurno nije. Povremeno ste osetili strah, neizvesnost, tugu, brigu… Nije bilo čarobnog praha koji će sve to odneti. Ne pokušavajte to ni sa svojom decom, jer im samo činite medveđu uslugu.

Morate ih pustiti da se osamostaljuju i rastu zajedno sa situacijom. Na taj način stiču iskustvo. Ono im pomaže da sledeći put isprobaju drugi način. Uči ih da nije sve katastrofalno i da će se izvući. Uči ih da u životu ima i negativnih emocija sa kojima će se povremeno družiti, ali da one ne znače da je život jedno veliko razočarenje.

Ne gurajte se da budete tamo gde Vam nije mesto. Dete se treba korak po korak upoznati sa neuspehom. Mora ga osetiti u malim dozama, skladno svojim godinama. Morate ih pustiti da padnu, zaborave, misle o svojim stvarima, domaćim zadacima, obavezama…

Niko umesto njih neće skloniti haos. Niko umesto njih neće preuzeti odgovornost. Ne možete ih odjednom pustiti sa 18 godina, ako ih do tad niste puštali ni malo.

Zato, korak po korak. Nije strašno ako se posvađaju sa drugaricom, zaborave domaći, dobiju slabu ocenu, imaju tremu na priredbi… Strašno je ako odrastu, misleći da će rodielji ispravljati sve njihove greške i preuzimati odgovornost za njihove probleme.

Naučite ih strpljenju vlastitim primerom. Neka padnu. Ustaće. Na svoj način. Kada budu spremni. Vi ćete samo posmatrati iz prikrajka radi Vašeg mira. Pustite dete da se osamostali. Bolji poklon mu ne možete dati.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor