Lepo vaspitanje i njene granice

Danas sam stajala u redu. Svi smo bili strpljivi. Svi smo držali razmak od dva metra. I svima nam je bilo jasno da ćemo tu provesti još barem pola sata, sat. Ali, šta ćeš – kad moraš. Malo strpljenja i vozi dalje.

A onda sledi čuvena rečenica: „Samo nešto da pitam i pomeram se.“ Žena je bila u godinama i svi smo je pustili ispred nas. Posle nekoliko trenutaka, žena je ipak uradila ono što je trebala, a mi smo svi bili preveslani. Galama se podigla, svađa je počela.

Iz dugačkog reda se čulo : „Kako je nije sramota?! Ja to nikad ne bih mogla!“ Da, velik deo nas to nikad ne bi mogao, ali ona je mogla i apsolutno je nije pogodilo nikakvo dobacivanje iz reda nezadovoljnih i preveslanih ljudi.

Kada bi neki ljudi imali malo više lepog vaspitanja i sramote, svet bi bio lepše mesto. Sa druge strane, ostajemo mi – lepo vaspitani ljudi koji uvek prođu kako ne treba. Da li smo pustili staru baku preko reda? Jesmo. Da li smo pustili trudnicu? Jesmo. Majku sa malim detetom? Naravno da jesmo. Ali, pustili smo i nekog koga nismo trebali. Lakše bi nam bilo da je samo rekla: „Narode, gori mi, hitno mi je, pustite me preko reda.“

Danas smo imali previše posla i hteli smo malo da odmorimo. Na vrata je nepozvan pozvonio jedan, pa drugi. Ok. Nije problem. Ali, onda se desi da mi ostanemo umorni i neispavani, samo zato što smo pristojni. Onaj koji je došao nepozvan u vreme odmora uopšte nije ni razmislio o tome. Da jeste, ne bi se tako ponašao. Nije problem ako se to desi jednom, dva puta. Ali, kada to postane obrazac ponašanja, hoćete li nešto reći toj osobi? Ili ćete pospani „slušati“ njegove  probleme, iako on ni jednom trenutku nije pitao kako ste i šta ima novo kod Vas…

Nedavno sam pročitala neobičan članak u kojem je jedna mama izjavila da u kuću ne pušta ljude sa malom decom, iako su joj prijatelji. Premorena je od slomljenih igračaka i vaza, tuče i vike male dece. Sa jedne strane mi je sve to bilo neobično. Sa druge strane, kada razmislite o tome da neki roditelji uopšte neće reagovati na bezobrazluke svoje dece – onda je svakako razumem.

Moje devojčice imaju tri i sedam godina. I živahne su kao da ih imam četvoro. Glasne su. Hiperaktivne. Ali, ni u jednom momentu nisam videla, niti čula da kad negde odemo bacaju igračke, šaraju zidove, penju se po ormanima, bacaju stvari koje se ispeglane nalaze na ofingeru. Neki roditelji to dozvoljavaju svojoj deci. Verovali ili ne, oni ih neće ni opomenuti, već će im reći da idu u sobu jer oni piju kafu u miru!

Pa sad… Granica između lepog i kulturnog ponašanja i toga da ste budala često bude veoma mala. U takvim situacijama otvoreno trebate reći šta Vam smeta: „I mi čekamo samo nešto da pitamo, stanite u red. Izvini, ali sada sam stigao sa posla i  želim malo da odmorim. Videćemo se kasnije.“ Da, u redu je da se Vaša deca ne druže sa onom posle koje morate da renovirate kuću, dok njihovi roditelji uopšte ne reaguju.

Razmislite, da li ćete baš uvek biti pristojni i lepo vaspitani? Niko ne treba narušavati Vaš mir.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor