Šta je, u stvari, prioritet?

Polazim od činjenice kako je sasvim prirodno da roditelj brine o svom detetu. Čak i kad uradi nešto „štetno“ po njega, u većini situacija to ne uradi svesno. Želimo da bude samostalno, da se sutra snađe, da upiše fakultet sa kojim će moći da pronađe dobar posao.

Međutim, iskustvo iz prakse govori drugačije. Mnogo je nas koji smo previše popustljivi sa detetom, pa mu učinimo medveđu uslugu. Isto tako, desi se da ponekad viknemo, izgubimo strpljenje, previše radimo, malo smo sa njima, itd.

Sve te stvari mogu da razumem. Niko od nas nije nepogrešiv. Imamo loš dan. Neispavane noći. Previše posla. Kada viknem na dete ili se posvađam sa njom – krivica ubija. Jesam li ili nisam trebala? Da li sam bila previše stroga? Kako li će to uticati na nju sutra? Zašto sam izgubila strpljenje?

A onda mi stigne klijent sa milion problema, jer je počeo da radi sa 12 godina… Sećate se svoje 12. godine? Ja sam učila, nervirala se oko domaćeg zadatka, imala prvu simpatiju… A moj klijent? Majka ga je ostavila sa 8, a tata sa 12 godina. Ima mlađeg brata i morao je da se snađe. Naravno da ima nekoliko ozbiljnih problema i prepreka u samom razvoju, nisko samopouzdanje, nepoverenje prema ljudima…

A onda shvatim, koliko je takvih slučajeva bilo u praksi… Roditelji su otišli. Nisu mogli da se uhvate u koštac sa svim problemima. Suprug se ubio. Dete je na tabletama. Sin pije alkohol. Ćerka pije lekove za smirenje. Majka ne priča sa sinom. Sin ne priča sa ocem. Brat ne priča sa bratom. Godinama. Vršnjačko nasilje u školi gde su svi prisutni, osim roditelja čije dete maltretira sve druge u razredu.

I pitam se, kako? Kako je moglo da im bude važnije bilo šta drugo? Kako su ubedili sebe da je to za njega najbolje? Kako noću spavaju? Kako žive sa tim? Pitaju li se kako je njemu? Kako ih ta bol ne trgne? Zar je toliko teško priznati da su pogrešili u bilo čemu?

Kako ne shvataju da im nije bolje? I da njihovom detetu nije bolje, iako sada ima pristojan finansijski  život. Sa razlogom sam rekla samo finansijski, jer se ni na jednom drugom polju nije ostvario. I nesrećan je. Koliko god roditelji mislili da su učinili nešto za njega. Nisu. Jer on je postigao sve. Sve što je mogao tako sam u surovom svetu. Ali, on je prazan. U njemu nema ničega. Ne veruje nikome. Voli brata i izgovara da nikog drugog neće moći da zavoli.

Primer je ekstreman, ali razmislite. Koliko je važno da dete završi nešto što ne voli? Koliko je važno da ima više novaca, ako će svakog jutra ustajati sa depresijom jer ne voli posao koji radi? Koliko je taj momak bio dobra prilika, a ona se budi nesrećna jer ljubavi nema?

Sudbina ima svakakvih. Na mnoge stvari ne možemo uticati. Ali, na veliku većinu možemo. Zato, menjajte se. Niko od nas nije savršen i mesta za promenu uvek ima. Ako ste nečim nezadovoljni, izađite iz toga na koji god način – promenom, trudom, odlaskom. Jedan je život. Iskoristite ga maksimalno.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

 

 

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor