Da li je nesebična ljubav koju pružamo deci baš toliko bezopasna?

Previše radimo. Nemamo vremena da predahnemo, a samim tim ni da se posvetimo sopstvenoj porodici. Pratimo određene „trendove“ koje nam nameće društvo: jurimo, žurimo, trčimo, plaćamo, čekamo, vozimo…

Mame moraju zadovoljiti sve standarde. Osim što moraju biti lepe i doterane, moraju biti i uspešne. Zbog toga nemaju vremena, ni strpljenja za sve ono što je detetu neophodno. Stalno ih požurujemo, radimo sve umesto njih, počev od najjednostavnijih radnji kada nešto trebaju da dohvate, pokupe, sagnu se ili čučnu.

Lakše nam je da ih obučemo i vežemo pertle, nego da sve to uvežbaju sami. Lakše nam je da ih nahranimo, jer znamo koliko su i šta pojeli. Lakše nam je da ih vozimo sa jedne na drugu aktivnost, nego da se igramo sa njima i zaista im se posvetimo.

Zbog čega to radimo? Zbog previše posla i obaveza osećamo krivicu. Ogromnu. Ne uspevamo da se posvetimo deci onoliko koliko želimo. Mislimo da ćemo svu tu ljubav nadoknaditi poklonima, ispunjavanjem najrazličitijih hirova i želja. U današnje vreme deca imaju najviše igračaka i  vannastavnih aktivnosti, a opet im je toliko toga uskraćeno.

Suviše brinemo. Zbog te preterane brige, deci uskraćujemo slobodu. Ne mislim na to da razmišljamo da li da ih pustimo na ekskurziju sa vrtićem, već  im uskraćujemo  najosnovnije kretanje.  Ne dozvoljavamo im da padnu, potrče, skaču, penju se…

Deca stalno nailaze na poruke: „Neka, pusti ja ću. Ne umeš ti to.“ Posle određenog vremena, dete više ni ne pokušava, jer zna koji će odgovor dobiti. Sve dobija na tacni i ne mora da se trudi. Zbog toga ne dobija neophodne veštine.

Omalovažavamo svoje dete, njegove  sposobnosti, granice, kreativnost… Sebični smo i mislimo da ono bez nas ništa neće moći samo. Zbog takvog načina vaspitanja, ono kasnije  ni ne ume ništa samo. Mi i dalje mislimo da je to ljubav i briga, da smo sve uradili savršeno i onda se čudimo što u pubertetu (ali i mnogo ranije), dolazi do različitih problema sa detetom.

Tada smo iznenađeni, ne razmišljajući da su mnogi problemi proistekli od obruča koje neumorno stežemo. Pustite dete da padne, pogreši, pokuša samo sto puta… To je jedini način. Ono mora da se suoči sa preprekama i problemima na svoj način. Ne činite mu uslugu ako se sa prvim problemom suoči tek sa dvanaest godina. Tada izbija haos, a Vi mu niste dali čak ni da proba da se suoči sa svim onim sitnim problemima primerenim njegovom uzrastu.

Popustite malo te konce. Jedno je brinuti, a sasvim drugo preterati u istom. Doživite dete kao malo biće koje je u mnogo čemu drugačije od Vas. Ne gušite ga samo ljubavlju, već ga naučite i drugim stvarima.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor