Mama, da li smo mi siromašni?

Šetam sa decom. Stajemo ispred prodavnice igračaka. Lepe se za staklo: „Mama, vidi kako je lepa ova lutka! Nju sam videla na reklami! Ona sve zna da radi! Priča, smeje se, peva, plače! Sve zna! Da li možeš da mi je kupiš?! Moooolim teeeee!“

Gledam u cenu. Gutam knedlu: „Ne mogu ljubavi. Skupa je. Nemamo toliko para. Kasni mi plata. Moramo malo da uštedimo.“

Ona spušta pogled i nastavlja tužna narednih nekoliko minuta. Srce mi se cepa, ali znam da će oduševljenje oko nove igračke trajati čitavih pet minuta. I zaista imam da kupim pametnije stvari za tih nekoliko hiljada dinara. Posle nekoliko minuta, ona mi postavlja pitanje: „Mama, da li smo mi siromašni?“

Stajem, ne pomeram se: „Nismo.“ Nastavljam sa objašnjenjem kako niko ne može kupiti baš svaku stvar  koju poželi. Imamo toliko igračaka da ih ne mogu potrpati u sve kutije koje imamo, a brisanje prašine sa tih pretrpanih polica zaista nije zabavno.

Govorim da imamo novaca za stvari koje su nam zaista potrebne, iako čekam platu kako bih im kupila topliju obuću za jesen. Uzdišem. Razmišljam. Pljujem državu i posao koji radim. A onda, na samo desetak metara od nas, viđamo petočlanu porodicu: roditelje i najstarije dete koje kopaju po kontejneru i traže plastične flaše i čepove, a dvoje najmlađih sede prljavi i plaču u tim istim kolicima.

Starija ćerka zastaje, ne može da veruje šta je videla. „Mama, da li ovako izgleda jedna siromašna porodica?! Zbog čega oni kopaju po smeću?!“

Objašnjavam da skupljaju plastiku kako bi je prodali i zaradili nešto novca za hranu. Ona ne trepće i nastavlja: „Mama, a zašto su tako prljavi i imaju pocepanu odeću?“ Govorim joj da je to jedina odeća koju imaju i da verovatno nemaju uslova da bilo gde i sa bilo čim operu ono što nose.

Ova slika, nažalost, nije jedina u gradu. Neki od nas su se čak i navikli na ovaj prizor i nastavljaju svoj put. Ne verujem ni da bih o tome razmišljala baš ceo dan, da me ćerka nije bombardovala 1001 pitanjem o novcu, siromaštvu, bogatstvu, zaposlenju…

Zato, razmislite sledeći put kada se budete požalili na svoj stari mobilni telefon koji niste menjali VEĆ tri godine. Razmislite, koliko ste platili te original patike svojoj deci. Razmislite, da li je stvarno bilo neophodno da se pojavite u novom sakou na poslovnom sastanku ili novoj haljini na svadbi.

Mnogi od nas nemaju apsolutno nikakvih problema. Trebamo biti zahvalniji i svesniji onoga što imamo. Realno, da li Vam je stvarno neophodno više od toga? Mislim da se ova petočlana porodica koja je kopala po kontejneru zaista ne bi složila sa nama i da bi ih bila sramota onoga zbog čega se žalimo mnogo više nego što su kopali po kontejneru…

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor