A šta ste vi danas naučili?

Nervozni ljudi su svuda oko Vas. Slušate kako se žale na svoj „dosadan“ život. Ništa im ne odgovara. Malo para, puno posla… Žale se na vreme, oblake i kišu. Partner im ne valja šta god da uradi. Deca, takođe. Čak i kad im je sve potaman, strepe šta će se loše dogoditi.

Svakog dana se nervirate oko različitih gluposti. Naljuti Vas dete. Muž. Strepite zbog posla. Nedovoljno para. Razmišljate kako ćete pregurati mesec, uključiti se u saobraćaj, stići na vreme, razgovarati sa šefom. Ne možete da verujete kakvih ljudi ima. Rastužite se zbog istih. Pogodi Vas nepravda.

Učimo svakog dana. Od bliskih osoba, partnera, roditelja ,prijatelja. I često se osvrnemo na svoj život, govoreći: „Dobro je meni. Nemam velikih problema.“ Nezgodno je to što većina shvati šta ima, tek kada to isto izgubi.

Kako ne biste došli u taj nezavidan položaj, osvrnite se na vreme. Neka Vas trgne dečiji osmeh. Zagrljaj. Deca su Vam zdrava. Pijete kafu sa partnerom. Smejete se. I vidite koliko je sve ostalo nebitno i nevažno, dok ste zdravi i srećni.

Živimo jako brzo. A treba nam predah. I to svakodnevni. Previše energije trošimo na jurnjavu, saobraćaj, nervozu, raspravu sa nevažnim ljudima, stvari koje će već sutra izgubiti na važnosti.

Naučila sam da se opustim sa decom. Ranije je uvek bila neka frka. Danas mi ne smetaju prljavi sudovi ili neispeglan veš. Niti prljavi prozori. Važan je taj trenutak koji će se zbog obilja ljubavi i sreće urezati u Vaš i mozak Vašeg deteta. Ono neće po lepom pamtiti letovanja na skupim destinacijama, gde ste Vi nervozni. Oni će zapamtiti Vaš izraz lica, stisnute usne, osetiti strah i paniku.

Oni će pamtiti po lepom vožnju rolera po gradu, gde se jurite i smejete. Pričate o njima zabavnim i važnim stvarima. Pamtiće taj lep osećaj kada im posvetite svu pažnju ovog sveta. Kada su centar Vašeg svemira. Kada Vaš razgovor ne prekidaju mobilni telefoni, prljavi sudovi, gužva u saobraćaju, obaveze po kući.

Naučila sam da neću pogrešiti ako je ne upišem na hiljadu aktivnosti kao što čine drugi roditelji. Neće biti nerazvijena ako ne ode na taj sportić, ukoliko smo dovoljno napolju i puštamo ih da budu deca, igramo se sa njima, jurimo, trčimo, sakrivamo se, vozimo bicikli…

Neće imati propusta u obrazovanju ako ne bude išla na francuski sa pet godina. Ali, ako je nama kao roditeljima sve ostalo važnije (ili deca imaju doživljaj da je nama sve drugo važnije, jer se uopšte ne bavimo njima), deca će nam imati ogroman manjak samopouzdanja.

Prebacivaće nam da im se nismo dovoljno posvetili. Najgore ako se uopšte ne sećamo svog detinjstva koje smo proveli sa roditeljima. Ako se sećamo samo dadilja ili bilo kojih drugih ljudi. Za to postoji razlog: nedovoljno bavljenje vlastitom decom.

Deca ne trebaju imati sve što požele. Moraju znati da Vi imate svoj posao, svoje obaveze, svoje želje, interesovanja i hobije. Ali, vodite računa da ne upadnete u zamku i bavite se svim drugim stvarima, osim svojom decom. Napravite ravnotežu.

Naučila sam da moja deca ipak osete sav moj trud koji ulažem .Što je najbolje, oni Vas vide u potpuno drugom svetlu nego što mislite. Zato budite srećni, uživajte, opustite se. Niko Vam neće reći hvala. Ali, kada vidite da su Vam deca na pravom putu zato što znate da odvojite važno od nevažnog, nema lepšeg osećaja. Naučila sam da uživam. Naučite i Vi.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor