Koliko slobode ima vaše dete?

Sećate li se svog detinjstva? Šta je bio Vaš zadatak? Sećam se da smo morali svim snagama da se posvetimo školi. Povremeno bismo pomagali roditeljima u nekim kućnim aktivnostima. Nisu nas svakog dana animirali. Nisu brinuli da li će nama biti dosadno. Nismo imali engleski, francuski, fudbal, košarku, balet i časove klavira u dva dana. Imali smo sport i to onaj koji smo mi, deca, organizovali – bili smo napolju. Družili smo se. Mnooogooo više nego današnja deca.

Današnja deca i roditelji imaju prebukiran raspored. Retko gde deca mogu ići sama, tako da smo uvek sa njima. Vozamo ih nekoliko dana u nedelji na razne aktivnosti, kako bismo bili u toku. Smatramo da naša deca zaslužuju najbolje i zašto bi Perin, Mikin ili Žikin sin odrastali u boljim uslovima…

Živimo u malim stanovima, igrališta i zelenila su misaona imenica, tako da smo deci organizovali vreme kako im ne bi bilo dosadno i kako bi se istrošili. Nemamo živaca za njihove prohteve, trčanje i skakanje po stanu. Ovako nam je lakše. Ili nije?

Ne znam da li se Vi sećate svog slobodnog vremena kad ste bili mali? To je bio doživljaj. Svi smo žurili da uradimo domaće zadatke, kako bismo se ostatak vremena igrali. Danas deca nemaju slobode i slobodnog vremena. Sve je programiramo, a oni pre vremena ubačena u mašinu svakodnevnice.

Kada deci organizujete vreme na ovakav način, lišavate ih jedne bitne sposobnosti – upravljanje sopstvenim životom. Neće znati da se snađu u periodu kada nemaju ništa zakazano, neće znati da se opuste i što je najstrašnije – neće znati da se organizuju kako treba jer ih je uvek neko ili nešto drugo organizovalo.

Kao roditelji, nikad nećemo prestati da brinemo. Ali, to nam ne daje pravo da od sopstvene dece napravimo neodgovorne i nesnalažljive osobe koje ništa neće znati sama da urade. Vašoj deci dosada je jedan od  najboljih prijatelja. Tada se rađaju nove ideje, organizacija, osmišljavanje… Dopustite im to.

Nemojte im prebukirati letnje raspuste. Pustite ih da se malo i ulenje, odmaraju, opuste… I Vama je to potrebno, zar ne? Pustite im da osete spontanost i sami osmisle šta će raditi. Naravno, nemojte dopustiti da se samo igraju igrice, jer je to izgubljeno vreme u kojem se ništa pametno neće dogoditi. Usput, štetno je u više aspekata.

Kada sami odlučuju i kada su samostalni – njihovo samopouzdanje raste. Želimo da ih kontrolišemo u svemu, a onda se posle njihove 15. godine pitamo otkud su toliko nesposobni. Zaboravljamo da smo im do juče pakovali školsku torbu. Ako dete nema iskustva ni u čemu, kako očekujete da će bilo šta naučiti?

Potrebno im je da pokušaju jednu, drugu, treću … desetu stvar. Potrebno je da padnu, da se opeku, da osete i nezgodne i neprijatne situacije na svojoj koži, jer drugačije neće naučiti.

Dajte im malo više materijala koji će iskoristite na svojstven način. Nemojte im kupovati gotove igračke koje dosade nakon pet minuta. Kupite im knjige, slikovnice, mape, ukrasnog papira, plastelina, pravite sa njima kolače, neka Vam pomažu u dvorištu i nauče da popravljaju stvari. Nemojte im govoriti da se svuda oko njih nalazi opasnost, jer nije tako. Pustite ih da uključe mašinu za veš u Vašem prisustvu, operu sudove, gledaju dok popravljate neki manji aparat u kući.

Pustite ih da odlučuju o stvarima koje ne prevazilaze njihov uzrast. Zajedno se dogovarajte oko vikenda i pitajte ih šta bi oni voleli. Negujte bliskost i čuvajte ravnopravnost svih članova porodice.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor