Kada imate dve ćerke…

Nije lako biti roditelj. Život koji ste živeli pre nego što ste postali mama, uglavnom je bio pesma. Žene su se izborile za svoja prava, te imaju obaveza kako na poslu, tako i kod kuće. Zbog previše posla, često bivam nervozna i to se  i te kako odražava na moj dan sa decom…

Sve je razbacano. Ne znam gde ću pre. Sama sebi dižem pritisak. One imaju momenata kada načisto polude. Tih pola sata ne vrede nikakva pravila, granice ili vaspitne metode. Nerviram se. Vičem. Pokušavam da ih smirim. Ali, red i disciplina traju čitavih pet minuta. U tim trenucima, na sreću, često odustanem…

Sednem. Smirim se. Ćutim. Posmatram ih. Važno je samo da se ne povrede. Tu sam da ih čuvam dok ih ne prođu „bubice“. Posle nekih petnaestak minuta, one se smiruju i počinju da se igraju zajedno… Pošto mlađa ćerka ima nepunih godina dana, još uvek čupa za kosu ili grize. Starija joj ne ostaje dužna. Česta su i tužakanja: „Mama, pocepala mi je crtež! Uzela mi je lutku! Udarila me je! Ugrizla me je! Dosadna je!“

A onda, kao grom iz vedra neba, njih dve dele igračke. Grle se i ljube jedna drugu. Maze se i češkaju. Mašu jedna drugoj kada se razdvajaju ili kada idu na spavanje. Brinu. Obe leže u krevecu ili na tepihu. Smeju se. Tako se slatko smeju.

Tada se ja smejem sebi. Tada shvatim da će uskoro one biti „okrenute“ protiv mene. Imaće svojih tajni koje će samo njih dve znati. Biće saveznici i u dobru i u zlu. Pričaće o vršnjacima, želeće da se oblače u najlepše haljine i imaju najbolje frizure. Ogovaraće te dečake koji im ne daju mira. Braniće jedna drugu kada ih bilo ko povredi.

Doći ćemo u situaciju kada ću ja biti „višak“. Neće mi se više lepiti za nogu. Neće mi vući pantalone. Moći ću sama da odem u toalet. Neće mi uletati u kupatilo dok se tuširam. Neće mi prekidati rečenice, već ću ja pokušavati da izvučem bilo kakvu dodatnu informaciju iz njih. Imaću vremena za sebe.

Tada ću se sećati ovih trenutaka u kojima sada ostajem bez imalo živaca i strpljenja. Tražiću ih. Nedostajaće mi. Poljubiću ih svaki put kada ih ispratim do škole, a sebi postavljati bezbroj pitanja: „Da li su dobro? Da li znaju da se snađu? Da li znaju da odgovore? Da li će odbrusiti tom malom razmaženku? Da li će ih povrediti taj mangup ili bilo ko i bilo šta drugo?“

Devojčice jesu zrelije i pričljivije. Ali, sa njima idu i neki dodatni strahovi. Zato sada uživam, iako sam većinu dana bez šminke, u isflekanoj majici i premorena od svega.

Negujte odnos Vaše dece. Nemojte ih porediti. Prihvatite da su drugačija. Svako od njih ima svojih vrlina i mana. Vaš najveći zadatak je da osmislite način na koji će oni biti bliski, bez obzira kolika je razlika u godinama među njima. Uživajte u njihovoj zajedničkoj snazi. Ona će ih održati onda kada Vas više ne budu držala za suknju.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor