Šta je sreća? I kako se ona meri?

Svi mi sanjamo neke velike snove… Dok maštamo o velikoj kući, vikendici u šumi, pogledu na more, boljem i većem automobilu, karijeri i većoj plati – život se odvija. Baš tu, pored nas. Ili bolje rečeno, mimo nas.

Nemam veliku kuću sa ogromnim dvorištem. Ni vikendicu u šumi. Poslednjih godina smo retko odlazili na more. Imamo mali auto. Jedva stajemo nas četvoro. Ako trebamo da ponesemo dodatni kofer- već se preračunavamo: hoće li ili neće stati? Do skoro smo vozili neispravan auto. Nismo imali para da platimo popravku. Niko od nas nije mnogo razmišljao o većoj plati. Bilo je važno samo imati posao. Bilo kakav. Tek da možete da obezbedite hranu i platite račune. Uglavnom sa kašnjenjem.

Mnogi prijatelji odlaze iz zemlje. Traže neki bolji život. Posao, platu, stan, auto… Možda ćemo i mi. Nikad se ne zna. Nekima zaista bude bolje. Nekima baš i ne. Fale im neke druge stvari koje se ne mere novcem. Ali, nikad to neće priznati. Otišli su da bi im bilo bolje.

Možda sam još uvek nezrela sa trideset i kusur godina. Možda nemam velikih ambicija, iako sam završila fakultet. Nemam ogromnu platu. Često računam kako da izguram mesec sa dvoje male dece. Ne smem ni da pomislim kako ću ih školovati. Ako jednoj uzmete cipele, molite se da drugoj neće trebati iste barem još mesec dana.

Rečenica koju izgovaram svakog dana je: „Ne može mama to sada da ti kupi.“ Možda i ne toliko zbog para, koliko mislim da dete treba  naučiti da ceni i poštuje ono što ima. Kada dobijemo platu, počastimo ih nekom malom igračkom (osećamo se kao da smo dobili na lotou).

Ali, pored svega ovog što nemam – mnogo toga imam! Nisam savršena. Imam žute minute, sate i dane… Ali, uprkos tome – ne žalim ni za čim. Mogu sebe da pogledam u ogledalo. Ne stidim se svog ponašanja. Mogu da spavam mirne savesti.

Nemam ni savršenog muža. Mnogo radi, premoren je i ima svoje žute minute. Ali, ume da me nasmeje. Čini me srećnom. Svakog dana. Iako se s’vremena na vreme posvađamo – znamo da rešimo problem. Cenimo svaki trenutak koji provedemo zajedno, iako je to naših 15 minuta dok pijemo kafu pored prozora.

Imam dve devojčice koje su ceo moj svet. Starija se probudila ranije i prva mi je čestitala rođendan. To je bilo prvo što je izustila. Kada sam ljuta na nju, jer je nevaljala, ona kaže: „Mama, jel znaš da te volim najviše na svetu?“ Raspravlja se kao da je u pubertetu i ostavlja nas bez teksta. Ali, isto tako, ona je najemotivnije stvorenje koje znam. Voli sve oko sebe i ne plaši se ničeg.

Mlađa još uvek ne hoda. Pravi smešne grimase. Nasmeje nas 100 puta na dan. Legne pored nas i mazi se. Ima svog medu kojeg stalno grli. Raduje mi se svaki put kad me pogleda ili kada se odnekud vratim (makar i iz toaleta).

I to je moja sreća. Živi smo, zdravi smo i lepo nam je. Pa sad, nekome možda to nije dovoljno. Meni jeste. Svoju sreću merim time. Nemojte sreću tražiti u materijalnim stvarima. Nikad je tamo nećete pronaći. Pogledajte oko sebe – možda je već tu!

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

 

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor