Koliko često „pucate“ pred decom?

Jake smo. Pune energije. Možemo sve same. Ne treba nam pomoć. Sa ogromnim osmehom se suočavamo sa svim preprekama. Iako nam se na licu vidi da smo  iscrpljene, mi se ne damo. Možemo podneti još jednu obavezu. I još jednu.

Posle izvesnog vremena „pucamo“ po šavovima. Svaku stvar  radimo automatski. Da li znate ko to najviše oseti? Naša deca.

Ona su sunđer svih naših emocija, čak i onih negativnih. Pošto ste sa njima svakog dana, vrlo lako će se desiti da puknete. A ona su najlakša meta: puni energije, radoznali i živahni pomeraju sve granice. A mi više nemamo strpljenja za sve ono što nije na svom mestu, za sve ono što nije tiho, za sve ono što ne sedi mirno…

Međutim, nisu ona kriva. Iznervirao nas je šef, plata koja kasni, gužva u saobraćaju, partner sa kojim smo se posvađali oko gluposti… Sve mi to stoički podnosimo, a onda kap prelije čašu i viknemo na dete koje je po sebi slučajno prosulo sok.

Složiću se – nije lako biti mama. Ali, razmislite o sledećem: jednog dana Vaše dete će porasti. Neće juriti po malom stanu, neće biti igračaka po tepihu, neće Vas prekidati u pola rečenice… Sve će biti na svom mestu, ono će ćutati i razmišljati o svojim problemima.

Da li ćete tada želeti da budete bliski i delite sve tajne? Da li ćete želeti da Vam dete govori sve, kako ne biste brinuli? Sigurno hoćete. Ali, Vaše dete verovatno neće hteti istu stvar. Jednim delom zbog godina u kojima se nalazi, drugim delom jer se seća nervozne mame koja nije dozvoljavala ludosti i gluposti. Sve je moralo biti čisto i na svom mestu. Sve je moralo da se radi tačno. Viknuli biste čim izađe iz bilo kakvih okvira, makar i zamišljenih.

Vaše dete se sigurno neće svega sećati. Ali, veoma dobro će upamtiti Vaš zabrinuti i uvek ozbiljni izraz lica. Pamtiće taj ozbiljni pogled koji nije dozvolio ništa. Pamtiće umornu mamu koju je iznervirao posao ili bilo ko drugi.

Zato, razmislite dobro. Da li često „pucate“ pred decom? Da li je ono sunđer svih Vaših problema i negativnih emocija? Ako jeste, odmah se menjajte! Vi ste uzor svom detetu. Ako katastrofalno shvatate svaku prepreku, ono će učiniti to isto. Ako sebi nabijate tempo koji ne možete da izdržite, koliko Vam snage i strpljenja ostaje za ta mala stvorenja koja samo u Vas gledaju?

Autoritet se može postaviti i na drugačiji način. Bliskost se gradi otvorenom komunikacijom, gde gledate u dete. Ono Vam se neće otvoriti ukoliko ga „slušate“ dok kuvate ručak.

Važne su te sitnice i momenti u kojima će deca osetiti Vašu punu pažnju. Nemojte misliti da se ljubav prema detetu podrazumeva. Na hiljade njih će Vas razuveriti i ubediti u suprotno.

Razmislite da li je trčanje, vrištanje i uzbuđenost dece zaista razlog za brigu i „pucanje“?

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor