Probala sam i to – saslušala sam svoje dete

Ne znam da li ste i koliko puta izgubili „rat“ sa svojim detetom. E pa, ja sam mnogo puta. Bez obzira na sve pročitane knjige i seminare o roditeljstvu, povremeno ne mogu da verujem šta je ona rekla ili uradila. Ni sama ne znam koje sam sve metode isprobala. Neke od njih su bile uspešne, a neke nisu imale ni zrno dejstva, već je izgledalo kao da sam razgovarala sa zidom. Tako je bilo i ovog puta…

Kada vidite da određena metoda ne upali nekoliko puta, to znači samo jednu jedinu stvar – menjajte je odmah. Shvatila sam da ne vrede ni kazne, ni tajm auti, ni zabrana crtaća…Ništa. Tada sam uradila nešto sasvim suprotno od očekivanog!

Umesto da se svako veče svađam sa njom oko vremena kada treba da ide na spavanje i njeno čuveno: „Samo još malo“, odlučila sam da promenim taktiku. Pitala sam je zašto ne želi da krene u krevet. Ona mi je rekla da njen omiljeni crtać još uvek nije gotov. Da li će tih 15 minuta uticati na kvalitet i kvantitet njenog sna? Pa neće! Sačekala sam da se završi crtać i bez reči je otišla da spava.

Ista je situacija i kada su obroci u pitanju. Moja ćerka nije od one dece koja jedu samo slatkiše i grickalice. Stvarno jede raznovrsnu hranu. Ali, kada je reč o količini – reći ću Vam samo da njena šestomesečna rođena sestra pojede istu količinu. I presekla sam. Kada kaže: „Mama, ja ne mogu više,“ ja kažem: „U redu.“ Ali, do sledećeg obroka joj ne dajem apsolutno ništa. I svađe nema.

Shvatila sam koliko je ljubomorna na svoju sestricu. I to sam prihvatila. Ne šizim kada guče, uzima njenu cuclu, uđe u njen krevetac i imitira bebu. Takvo ponašanje je opisano u svim knjigama o roditeljstvu. I prihvatila sam da moje dete nije nikakav izuzetak i nije ni zrelija, ni pametnija od druge dece. Pustim je tih njenih deset minuta. I to prođe. Ponovo bez nerviranja i svađe.

Često sam „hvatala“ sebe kako sam veoma nervozna jer se njeno ponašanje promenilo od kako je dobila sestricu. Govorila sam: „Ali ona ima četiri godine. Ne može tako da se ponaša. Prevazišla je tu fazu. To ne priliči lepo vaspitanoj devojčici.“

Ali, mnogo toga se promenilo. Dobila je sestru. Više nije u centru sveta. Mnoge fazone pokupi i od svojih drugara u vrtiću. Pa zar je to toliko strašno? Posmatram ostalu decu. I ona imaju svojih bubica. I prihvatila sam to kao nešto što će proći. Kad je nešto ozbiljno u pitanju, uvek je pitam zbog čega to radi, ne bih li shvatila njene motive. Verujte mi na taj način se lakše izlazi na kraj sa malom decom.

Posmatram je kao malog čoveka/ženu koja ima svoje loše dane. Pokušavam da shvatim razloge. Pitam. Razgovaram. Više nisam neko ko je na visini i ima autoritet. Barem ne toliko otvoreno. Shvatam da ona ima svoje osobine koje su drugačije od mojih, da ima svoj ukus, motiv, interesovanje…I svakog dana vidim po neku malu promenu. Nije nešto veliko u pitanju. Ali, svaki korak je važan, a ona se sigurno neće promeniti preko noći.

Zato, ukoliko ste isprobali sve drugo, pokušajte i ovo – saslušajte svoje dete. Možda Vam nije jasno zašto toliko drami oko nebitnih stvari, ali ukoliko dobro razmislite, shvatićete da su te nebitne stvari Vašem detetu i te kako značajne.Poštujte to i rezultati će vremenom doći.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor