Da li ste zaprepašćeni vikom iz komšiluka?

Došli ste umorni sa posla i legli da malo odmorite. Ukoliko živite u gradu i stanu, sigurno ste barem jednom čuli svoje komšije roditelje koji viču na svoju decu. Zaprepašćeni ste rečenicama koje čujete: „Sram te bilo! Kakvo je to ponašanje?! Kažnjen si! Sedećeš kod kuće ceo dan! Bože, kako si nevaljao! Baš me nerviraš! Tišina! Ne želim da čujem nijednu reč! “ Razmišljate šta je to dete uradilo kad Vaša komšinica ili komšija reaguju na taj način…

Sigurno razmišljate: „Kad ja budem postala roditelj, neću se ponašati na takav način. Neću vikati na svoju decu. Moja deca neće biti toliko nevaljala. Izgradiću autoritet na vreme i neću imati takvih problema! U toj porodici su sigurno loši svi međusobni odnosi!“ I tako u nedogled. Sve do trenutka dok sami ne postanete roditelj i donekle, razumete komšinicu koja viče na svoju decu.

Da li je samo komšinica nervozna? Bez obzira koliko strpljenja imate, sigurno Vas je dete barem jednom isteralo iz takta. Tada ste vikali na sav glas i rekli nešto što ne mislite. Već sledećeg trenutka ste se pokajali i zapitali šta Vam se dogodilo. Zbog čega Vas je dete toliko iznerviralo?

Iako razumem komšinice koje s’vremena na vreme podviknu i ne smatram da je to toliko strašno, jer i sama imam dete koje me nekad istera iz takta, vikanjem se zaista ništa ne postiže. Ukoliko Vam je vika jedan od osnovnih tehnika vaspitanja, u grdnoj ste zabludi. Kada viknete dete će Vas poslušati ne zato što razume da je pogrešilo, već zato što se uplašilo od Vas. Sledećeg puta može ponoviti identičnu grešku, a Vi ćete biti još više iznervirani. Umesto vike, budite uporni i objasnite detetu kako treba da se ponaša u toj situaciji.

Niste loš roditelj, ukoliko Vam se povremeno desi da viknete. Ali, trudite se da izbacite takav način komunikacije. Pronađite drugi. Svakodnevno radite na sebi i pokušajte da budete bolji. Vi ćete se osećati lepše. Samim tim ćete biti bolji roditelj.

Međutim, veliki je problem ukoliko je vika Vaš svakodnevni način kominikacije. Mnogi koji žive u zgradi, mogu da se zgroze rečenicama koje čuju. Roditelji viču, urlaju, koriste izuzetno ružne reči, vređaju dete ili mu nanose fizičke povrede. U takvim situacijama ne smete ostati ravnodušni. Nasilje u porodici nije nešto što se dešava u nekoj drugoj državi. Ima ga i kod nas. Da li biste Vi voleli da ste malo dete kojem niko ni pritiče u pomoć?

Jedno je roditelj koji povremeno vikne na svoje dete, a drugo je fizičko i psihičko nasilje. Ova dva pojma morate razdvojiti. Ukoliko čujete urlanje, vređanje i neobično lupanje u nečijem stanu, odmah pozovite policiju ili Centar za socijalni rad. Oni će znati kako da odreaguju i koju proceduru da primene.

U opasnim situacijama, kao što je ova, nemojte razmišljati na sledeći način: „Neću da se mešam. Ionako se ništa neće promeniti. Šta ja tu mogu?!“ Možete mnogo toga. Za početak, pozovite pomoć. Mnogo je nasilja u porodici na koje niko nije obraćao pažnju. I kada se desi čak i najgore, ljudi jednostavno prokomentarišu: „Znao sam! Drugačije i nije moglo da se završi!“

Barem pružite šansu da se završi drugačije. Ponudite ljudima izbor. Stručno lice im može pomoći. Naravno, sistem nije idealan i greške se javljaju. Ali, kako stručno lice koje radi u Centru za socijalni rad može znati da se u Vašem komšiluku dešava porodično nasilje, ukoliko ga Vi ne prijavite? Ljudi ne mogu tek tako da puknu i obično su komšije i bliske osobe znale za probleme koje su godinama postojali. Samo nisu hteli da se mešaju…

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor