Koliko pomažemo sopstvenoj deci?

Juče sam došla sa posla kao isceđena krpa. One su bile pune snage i želje da se igramo. Ja nisam imala snage ni za šta. Uveče smo imali neku proslavu, tako da sam imala samo dva sata da odmorim, uradim domaći sa starijom ćerkom i spremim im sve za sutrašnji dan.

Ne idem kod frizera, manikira ili pedikira. Pokušavam da budem sa decom što više mogu. Žao mi je da trošim to malo vremena na neke druge stvari. Ovaj „izlazak“ je bio jedan u godinu dana. Iako je ponekad to preko potrebno. Koliko li su samo roditelji koji žele da se opuste i učine nešto i za svoju dušu malo sa decom?

Popila sam tabletu protiv glavobolje i uprkos tome što mi nije bilo dobro  – počeli smo sa igrom. Uradile smo i domaći. Dadilja je došla. Kada sam otišla, dugo sam razmišljala o tome koliko roditelji pružaju pažnju deci u ovim vremenima kada se rade i po dva posla da bi imali samo za egzistenciju.

Zamišljam kako izgleda  i to malo vremena koje su roditelji sa decom. Poljubimo se i zagrlimo, jedva smo čekali da ih vidimo, a onda želimo samo malo vremena za sebe (koje nemamo) i počinjemo da radimo sve što imamo po kući kako bi deca imala oprano, čisto, ispeglano i skuvano.

Mala deca u tim trenucima počinju da luduju i traže negativnu pažnju. Starija se povlače u svoju sobu i svakim trenutkom su sve dalje od nas.  Kada nađemo malo vremena govorimo kako su nam mala deca nevaljala jer ne znaju već šta da rade sa sobom, a stariju decu krivimo jer su za telefonima, tabletima i ne poznajemo njihov svet.

Kada im zatreba nešto, pa pitaju (po nama uvek u pogrešnom trenutku), mi ih uglavnom odbijemo rečima: „Sačekaj samo malo da završim ovo, pa ćemo pričati…“  Posle određenog vremena, prestaju da razgovaraju sa nama, rešenje traže u nekom ili nečemu drugom. A mi, kao i uvek, krivimo današnje vreme, sistem, državu, školu, društvene mreže…

Znam da ne možemo dati otkaz na poslu i uživati. Moramo zaraditi platu, kako bismo imali nešto na stolu. Ali, pitam se, da li možemo učiniti nešto? Da li se možemo drugačije organizovati? Da li radimo neke stvari koje nam zaista nisu potrebne i na njih trošimo previše vremena?

Ja sam, na primer, počela sve manje da lickam kuću. Prašine svakako ima. Prihvatila sam da ne može sve u svakom trenutku biti čisto ili na svom mestu. Jednom nedeljno sve sredim, ostalim danima samo sudove, veš i kupatilo. Prozori čekaju. Balkon čeka. Čeka čak i peglanje.

Obratite pažnju koliko vremena provodite na telefonu. Da li baš sada morate da se čujete sa komšinicom ili prijateljicom? Da li zaista trebate da pratite sve što se dešava na društvenim mrežama ili imate i pametnijeg posla?

Posvetite se svojoj deci. Neće pamtiti ni čiste prozore, ni ničt tepih. Pamtiće Vaš osmeh, raspoloženost, nervozu ili umor. Sami birajte kako ćete nastupiti. Najbolji način na koji ćete im pomoći, jeste da im poklonite svoje vreme.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor