Zašto smo prestali biti ljudi?

Šetam sa decom širokim trotoarom. Starija ćerka skakuće i trči. Manja je u kolicima. Pored nas prolazi sređena žena – u štiklama i haljini sa ogromnim naočarima i tašnom. Bulji u telefon. Negde žuri. Iako je trotoar bio širok za još minimum troje ljudi, ona je zakačila kolica tašnom. Očekivala sam nešto poput: „Izvinite, oprostite i da li je sve u redu?“ Međutim, ona je samo prošla i podigla pogled na moje: „Jel Vi gledate kuda idete?!“

Igramo se u igraonici. Ispred ulaza/izlaza stoji OGROMNA tabla na kojoj piše: „Usporite! Mogućnost dece na putu!“ Mislite li da većina ljudi uspori kolima ili proleti? Nažalost, ovo drugo. Nijedan zakon Vam neće smiriti savest ukoliko udarite dete. Živećete sa tim do kraja života. Samo sekund nepažnje može biti dovoljan.

Stojimo kolima u ogromnoj koloni – deca i ja. Napolju je hiljadu stepeni. Nemoguće je proći zbog zakrčenja saobraćaja. A uvek imate onih „pametnih“ koji ne mogu da izdrže pa pretiču po ostrvu, travi, trotoaru… I naravno, naprave još veće zakrčenje. A umesto svih drugih – oni besne!

Starija žena prelazi preko pešačkog prelaza. Jedva hoda. Koristi štap. Kada je krenula – bilo je zeleno. Međutim, kada je bila već pri kraju, upalilo se crveno svetlo na semaforu za pešake. Neki tip trubi i požuruje je! Ostala sam bez teksta!

Mislim da je najlakše proceniti ljude u saobraćaju. Tu vidite bogate i siromašne. One sa sela i one iz grada.Žene i muškarce. Mlade i stare. Stidljive i bahate. I svakog dana se pitam: „Zašto smo prestali biti ljudi?“

Neki mangup je umislio da može da trubi staroj i bolesnoj baki. Zbog čega?! Ko je on?! I dok krivimo različite sisteme za propuste – pravimo ih upravo mi. Mi koji pljujemo po svemu što je naše! Mi koji nemamo strpljenja za ugroženu populaciju. Mi koji smo kupili markiranu žensku torbu i mislimo da nije ništa strašno što smo nekog zakačili.

Listam ženske časopise. Svuda se govori samo o frizuri, lepoj odeći i noktima. Časopisi i novine koje objavljuju uspehe naših učenika, sportista ili govore o roditeljstvu i svakodnevnim preprekama – nema nigde. Retki su!

Većina ne zna šta je lepo ponašanje. Većina misli da ima prava na nešto na šta nema. Većinu je mama trebala nekoliko puta da lupi po guzici i kaže: „Dosta!“

Ne znamo šta su obaveze i šta je odgovornost. Mislimo samo na naša prava, a u većini situacija ih pogrešno protumačimo jer ne znamo više da sastavimo ni prosto proširenu rečenicu!

Pogledajte malo u svoje dvorište. Počistite svoj nered i bacite svoje smeće. Podsetite se vrednosti koje možda više nisu moderne, ali su ljudske i zbog toga će uvek biti „u modi“. Niko nam ne može dati opravdanje što smo prestali da budemo ljudi!

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

 

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor