Jedan dečiji loš dan

Koliko puta ste od Vaše drugarice ili supruga čuli sledeće rečenice: „Danas mi ništa ne ide od ruke! Danas nije moj dan! Ustala sam na levu nogu! Ne pitaj me ništa danas!“ Priznaćete, imate i Vi ovakvih dana! Krivac je, naravno, uvek neko drugi, zar ne?

Iznervirao Vas je neobazrivi vozač u saobraćaju? Šef koji nije imao sluha ni za jednu Vašu ideju? Rata kredita koja se danas mora uplatiti? Nervozni nastavnik u školi koji je iskritikovao Vašeg sina? Dugačak red u banci? Radnik koji apsolutno ništa ne radi? Žena koja stalno zvoca? Deca koja nikad ne slušaju?

Govorimo o dugačkom spisku koji se nikad ne mora završiti. I uvek pronađemo opravdanje za naše nezadovoljstvo, neraspoloženost, zabrinutost, nervozu…Ali, mi nikad nismo u tome. Mi smo savršenstvo i nikad ni u čemu ne grešimo.

Ovakav stav Vas neće nikud odvesti. Za početak, nećete naučiti ništa iz svojih grešaka i stalno ćete ih ponavljati. Bićete nezadovoljni stalnim padovima. Posle određenog vremena možete postati izuzetno nezadovoljni svojim životom. Od sebe očekujemo perfekcionizam. Ali, čak i sa ovoliko godina iskustva i dalje nam se događa da omanemo. Zbog čega onda to isto zahtevate od svoje dece?

Deca predstavljaju glinu koju oblikuje svaka bliska osoba i iskustvo koje proživi. Roditelji imaju najviše uticaja. Pri tom ne mislim samo na to kako vaspitavate svoju decu i šta im govorite, već i kako se ponašate prema drugima, kako reagujete na probleme, neuspehe, rasprave…

Možda Vas deca neće čuti svaki put kada im kažete da nije lepo vikati na druge. Ali, će čuti kada vičete na nekog drugog preko telefona, ogovarate ih zajedno sa svojim partnerom ili vičete na svog partnera u bračnoj svađi. To je mnogo upečatljivije, vidljivije i glasnije, od Vaše rečenice: „Nemoj vikati na svog brata!“

Osim što ćete bezbroj puta ponavljati detetu ono što želite da upamti, morate da se potrudite da delate u skladu sa onim što govorite. Jer ako govorite jedno, a radite drugo, dete će biti veoma zbunjeno. A u najvećem broju slučajeva upiti Vaše ponašanje, umesto Vaših reči.

Vaše dete nije vojnik. Hiljadu puta sam čula sledeće izjave roditelja: „Sto puta sam mu rekao! On me i dalje ne sluša. Kako je to moguće?!“

Prvo, moguće je zato što mu Vi svojim ponašanjem pokazujete nešto drugo. Isto tako, dete deset puta uradi pravu stvar, a jedanaesti put pogreši i Vi se uhvatite za taj jedan propust. Navikli smo da se dobre i prave stvari nekako podrazumevaju i reagujemo samo na loše. To ne treba biti tako. Pogotovo kada je u pitanju Vaše dete.

Pohvalite ga kada učini pravu stvar. Nagradite ga svojim vremenom, osmehom, klimanjem glave, zagrljajem, poljupcem… Kada pogreši, pokažite mu kako to da ispravi. Nemojte od toga praviti dramu svetskih razmera. Ako dozvoljavate sebi da imate loš dan ili žutu minutu, povremeno to isto dozvolite i svom detetu. I ono je samo dete koje još mnogo toga treba da nauči. Nemojte biti prestrogi.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor