Koliko napredujemo kao društvo?

Još kao dete sam volela da slušam priče odraslih. Odisali su iskustvom, bili mudri, u svakom razgovoru sam saznala nešto novo. Verovatno sam zbog svih tih priča i formirala svoj sadašnji stav da se čovek uči dok je živ. Lepo je biti ušuškan u komforu i ne menjati ništa, ali to ubrzo postane dosadno i postoji želja za promenom, napretkom, novim idejama…

Ne, nema to veze sa onim – osnuješ porodicu, rodiš decu, nađeš siguran posao i to je to. Ne! Zašto bi to bilo to? Ako imaš odgovarajućeg partnera sa kojim možeš da planiraš i menjaš budućnost, zašto bi se zadovoljio onim što imaš? Ili ako nemaš partnera – isto je. Pri tom, ne mislim na materijalne stvari. Ne radi se o tome. Pročitala sam novu knjigu. Upoznala novog prijatelja. Bolja sam u odnosu na juče. Iskusniji sam roditelj. Neprestano imam nove prepreke koje treba rešavati.

Otišla sam na selo. Odvela svoju decu na igralište. Videla ljude koje nisam videla godinama. I shvatila – oni su još tu. Ništa se nije promenilo. Ne mislim na mesto življenja, već na shvatanja, teme o kojima možemo razgovarati…

Tužno je kada je jedini događaj posle nekoliko godina novo igralište. Tri spravice koje deca jašu bez imalo razmišljanja da će im to i sutra trebati. Jedna ljuljaška može da izdrži 100 kilograma, na primer. Na nju se popelo šestoro dece i ljuljaju se kao da sutra ne postoji. Roditelji se svađaju oko toga čije je dete na redu. Niko ih nije opomenuo da se te sprave pripaze, da one pripadaju svoj deci tog sela. Ne. Živi se za danas.

Tri metra od te nove ljuljaške je stara fontana u koju ljudi bacaju smeće. Nema kante. Nema klupe. Prljavo. Niko se nije setio da to počisti. Niko nije napredovao koju godinu i shvatio da ne treba bacati i zagađivati prostor na kojem će se sutra igrati naša deca.

Okupljanja su se svela na to da se „odvali“ muzika do daske i da se napiju. Ne, niko ne priča o nečem novom. Vestima. Knjizi. Deci. Školstvu. Politici. Nauci. Zemlji. Zagađenju. Problemima. Ne! Imam utisak da se prosto živi za tih nekoliko proslava tokom godine. Sve ostalo je jednolično. Isto. Moranje.

Dok u medijima pričamo o novim automobilima, kućama, stanovima, tržnim centrima i radnim mestima, niko se nije pozabavio edukacijom generacija ispred i iza nas. Niko od njih neće uložiti krvavo stečeni novac da ode na neku radionicu za roditelje, bračne partnere ili jezero koje je samo 50 kilometara od mesta u kojem žive.

Ne, uložiće se taj novac u obrve, šminku  i nokte, protiv kojih nemam apsolutno ništa. Ali, ako u glavi nemaš ništa osim toga – onda to jeste veliki problem. I dok sklapamo rečenice u kojoj imamo minimum tri gramatičke greške, širimo se kao lepeze, puni samopouzdanja i smatramo da smo popili svu pamet ovog sveta.

Poslednjih godina, razmišljam koliko propadamo (opet ne u materijalnom smislu). Ulažemo u prolazne stvari, dok je većina poslednju knjigu pročitala još u srednjoj školi. Milion stvari se može, samo ako to stvarno želimo. Razmislite o svojim prioritetima. Uložite vreme i novac u važnije stvari u životu, jer ovako nećemo daleko dogurati.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor