Ima li još dobrih ljudi?

Svakodnevnica je postala brza, sa ogromnim pritiskom. Većina ljudi se jedva snalazi. Pospanost, umor i pad koncentracije doživljavamo svakog dana. Svesno ili nesvesno namećemo sve više obaveza. Zbog tolike količine stresa imamo sledeće situacije:

Vozaču putničkog vozila se pokvario auto i stao je na velikoj gradskoj raskrsnici. Mislite li da je neko izašao iz svog vozila da mu pomogne? Ne. Svi su stajali u koloni, trubili i psovali. Svi mi negde žurimo i kasnimo, ali takva situacija može da se desi bilo kome od nas.

U velikom marketu gužva. Na kasi je početnica kojoj je prvi radni dan. Sporija je, još uvek se ne snalazi i često zove koleginicu koja joj pomaže. Zbog toga se u jednom trenutku nagužvalo, ljudi su bili vidno nervozni, a jedan je i povikao: „Sklonite je odavde! Ne zna da radi svoj posao!“ Žena koja radi za kasom je bila vidno uznemirena, tresle su joj se i ruke. Zar toliko nemamo razumevanja? Da li smo i mi nekada bili početnici u bilo kom poslu?

Dok čekamo na pregled u nekoj zdravstvenoj ustanovi, nemamo razumevanja kada dođe neki hitni slučaj ili kada bilo šta drugo iskrsne. Smatramo da zdravstveni radnici ne rade ništa i da imaju vremena samo za kafe. Izuzetaka ima, ali velika većina naših zdravstvenih radnika odlično radi svoj posao. A mi? Mi gledamo samo svoje potrebe.

Komšija koji živi ispod nas nema razumevanja za graju koju prave mala deca. U vreme odmora ih utišavam koliko god mogu, međutim van tog vremena je zaista teško objasniti živahnom detetu da ne sme da skoči ili potrči. Iako većinu vremena provodimo van stana, svaki šuš smeta komšijama. Pitam se, da li su njega držali na stolici ceo dan? Pitam se da li je potrčao, skočio, đuskao uz neku dečiju pesmicu kada je bio mali?

Da, postali smo hladni. Usmereni samo na svoje potrebe. Nemamo razumevanja za početnike, vanredne situacije, malu decu, stare ljude…

Ali, bez obzira koliko ima sebičnih ljudi, uvek postoji i ona druga strana. Danas sam stajala u dugom redu  za  kasom. Baka koja je imala više od 80 godina je jedva držala korpu. Mladić koji je takođe čekao u redu joj je prišao, izvadio sve namirnice, izmerio voće i ispratio do vrata. Onda se vratio u red i strpljivo čekao.

Zbog čega su nam ovakvi primeri retki? Zbog čega nemamo razumevanja? Da, znam, stalno smo u nekoj žurbi, ali to nije razlog da ne budemo ljudi.

Pokušajte da uradite nešto lepo svakog dana. Svima nama je žao određenih ljudi. Svako od nas ima u sebi ogromnu dozu empatije. Trebamo samo malo da se pokrenemo. Verujem da su svi u redu hteli da pomognu baki, ali samo jedan mladić je istupio i uradio nešto povodom toga.

Dobrih ljudi još uvek ima. Čak mislim da nisu u malom broju. Jedino što je potrebno jeste da se aktiviramo. Pogledajte malo oko sebe. Možda je nekom potrebna pomoć oko prelaženja ulice, nekom da se popne uz stepenice, nekom je možda stao auto. Učinite taj korak. Osetićete se mnogo bolje.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor