Ćuti i sedi tu gde jesi!

Mnogi od nas kao da su došli iz nekog drugog sveta. Učeni smo i vaspitavani na stari način, kada su još uvek postojale neke normalne vrednosti. Svojim stavom i ponašanjem roditelji su nam pokazivali da ne talasamo mnogo, da se ne bunimo i ne tražimo previše, da ćutimo i trpimo. Ako baš neko i nije fer prema nama – izdržaćemo nekako.

Vreme je danas drugačije. Došle su na red neke druge vrednosti. Niko ne želi ništa da trpi, ali smo otišli u drugu krajnost-ne trpimo ni najmanju nelagodu, razvodi pršte na sve strane, želimo da nam neko ugađa dan i noć, misleći da sve pada sa neba.

Mladi ne žele da rade za neku malu platu, čak ni u početku. Sećam se svojih početaka… Volontiranje 3 godine, bez ijednog dinara. Ne kažem da je to u redu, naprotiv, ali sam stekla ogromno znanje i iskustvo koje mi je kasnilo donelo mnoge prilike i posao koji volim i u kojem uživam.

Sada se nekako životari na plećima roditelja. Oni se ubijaju od rada, kako bi deca imala najnovije telefone, ajfone, ajpode, laptopove… Mi toga nismo imali, a izrasli smo u dobre i vredne ljude. Vrednosti su se promenile, okolnosti takođe, a mi negde između lebdimo i ne znamo šta bismo.

Mnogi misle da je državni posao najbolja opcija. Razumem i zašto. Dobijaš platu, posao zagarantovan, a u većini slučajeva (čast izuzecima) se minimalno radi. Poznajem neke ljude koji dobijaju platu, a ne pojavljuju se na poslu. Da li je to normalno?!

Da li svojoj deci želimo da pokažemo da se do cilja dolazi na pokvaren način, dok ne obraćaš pažnju na druge i gaziš ih? Ne želim da sedim i ćutim! Ne želim da se zadovoljim stvarima i odnosima koji me ne zadovoljavaju! Ne želim da budem parazit. Želim da uživam i da imam normalan posao, koji je dovoljno plaćen, a ne da razmišljam da li ću ovaj mesec kupiti nove patike starijoj ili mlađoj ćerki.

Svoje roditelje volim najviše na svetu, ali je krilatica: „Ćuti i sedi tu gde jesi“, odavno prevazišla vreme u kojem živimo. Ko god ćuti – izvuče deblji kraj. Gazi ga ko god i gde god stigne. Koriste te na poslu dok ne pukneš, a onda – traže novu žrtvu.

Dok ne pokažete zube, ništa! Ako niste prodorni i uporni, možete samo posmatrati kako ljudi oko Vas napreduju, dok Vi tapkate u mestu.  Zato, odbijam da sedim i ćutim. Nekome to deluje kao neka nestabilnost, ali vreme je takvo došlo. Sve traje kratko, živi se od danas do sutra. Ljudi zarađuju ogromne novce, a sutra su siromašni i nemaju šta da jedu.

Zato, ne čekajte da Vam nešto dođe samo od sebe, jer se to neće desiti. Dok ne zasučete rukave i ne potrudite se, ništa od uspeha i lagodnog života na ispravan način. A to je svakako važno, zar ne? Nije isto da li ste nešto stekli radom i trudom ili Vam je palo sa neba.

Zato, naučite, potrudite se, grebite svim svojim snagama. Ali, vodite računa da sebe sutra možete pogledati u ogledalo. To je i te kako važno!

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

 

 

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor