Da li obraćamo pažnju na ono što je deci zaista potrebno?

Posle dugih kiša i lošeg vremena, moje dve ćerke su odlepile u stanu. Rešila sam da prihvatim taj poduhvat, gde će jedna voziti rolere, a druga motorić (iako sam bila sama sa njima). Starija ćerka me je držala za ruku jer je bila još uvek nestabilna, a mlađa je jurila kao sa lanca puštena. I naravno, ne mogu biti na dva mesta u isto vreme. Mlađa je pojurila prema putu, pustila sam stariju i otrčala da je uhvatim.

U tom trenutku je starija pala i poprilično udarila leđa. Prišla sam joj i rekla: „Dobro je, mila. Nema veze.“ Od besa i bola samo je viknula: „Nije dobro i ima veze. Jako sam se udarila. Nije dobro!“

Brzo se smirila, ali sam ja dugo razmišljala o tome kako umanjujemo sve dečije probleme i nevolje i govorimo im da nema veze, a zapravo ima. U tom trenutku sam trebala da je ohrabrim, a ja sam rekla da je sve u redu – iako nije bilo. Nju je bolelo. Deca sve znaju, iako mi imamo pogrešno mišljenje da nije tako.

Koliko im često govorimo da nisu dobri i da su nevaljali? Zašto? Zato što ne sede mirno dok mi radimo nešto sasvim deseto? Zato što bi voleli da trče i skaču, a mi im stalno to zabranjujemo (jer se plašimo da se ne povrede ili je vreme odmora u stambenoj zgradi, a komšija koji živi ispod nas stvarno nema razumevanja za dečije radosti i probleme).

Koliko često tokom dana im govorite reč „ne“? Čak i onda kada Vaša zabrana nije opravdana. Pokušajte to jednom da izbrojite. Stalno im nešto branimo, nešto ne smeju, za nešto nije povoljan trenutak. I tako iz dana u dan. Idemo čak do ludila i branimo im da se uprljaju. Od kada to deca ne smeju da se prljaju?

Prisetite se malo svog detinjstva. Ja sam sedela u prašini i kuvala blato u starim šerpicama. Trenerka mi je svaki put bila zelena od trave i prljava od prašine i blata. Niko mi to nije branio. Danas ćete sve češće čuti: „Vidi kako si prljav! Kako si tako nevaljao? Smiri se malo! Ne juri, ne trči – pašćeš!“

Zbog čega mislite da dete samo sebi treba da ograniči vreme koje provede za ekranom, kada ni Vi to ne možete?

Zašto je dete krivo jer želi da se poigra sa Vama? To je normalno, Vi ste mu roditelj i oseća najveću bliskost sa Vama! Zbog čega ne sme biti stidljivo prvih deset minuta? Vi ste kao opušteni u svakoj novoj situaciji sa ljudima koje prvi purt vidite?

Malo smo izgubili kompas. Tražimo od dece nenormalne stvari i zahteve, a ne pružamo im ono najosnovnije. Deci treba ta prašina, jurnjava, penjanje i skakanje. Njima ne treba nervozni komšija kojem sve smeta. Ne treba im ni mama koja je uvek ozbiljna i ne zna da uživa ni u jednoj njihovoj ludosti. Treba im sloboda. A mi imamo dvostruke aršine. Želimo da napravimo otvorene i slobodne ljude od njih, a sa druge strane im sve branimo.

Setite se koliko Vas je mučilo što se neka drugarica naljutila na Vas bez razloga. Ili koliko ste plakali kada ste izgubili svog omiljenog medu. Ili kada je mama išla na posao. Ili kad su Vas budili u 7 sati, a Vama se tako spavalo.

Ne, deca nam nisu razmažena. Mi im postavljamo nedostižne zahteve i očekujemo da će se snaći bez imalo pogovora. Zaboravili smo kako je biti dete i nemamo vremena i strpljenja za sopstvenu decu. Zaista tužno.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor