Da li sputavate decu u ispoljavanju emocija?

Koliko puta ste burno reagovali na neko dečije ponašanje? Koliko puta Vam je dete teralo inat? Radilo suprotno od onoga što ste rekli? Nije Vas poslušalo, iako ste mu nešto smireno i često objašnjavali?

Pre nego što krenete sve lično da shvatate, morate spustiti loptu. Dete ne radi nešto kako bi Vas iznerviralo ili izulo iz cipela. Sigurno ste hiljadu puta pomislili: „Objasnila sam mu 100 puta. Nemoguće je da me nije razumeo!“ Koliko puta ste Vi ponavljali jednu te istu grešku u životu, iako ste bili punoletni?

Kada nas deca iznerviraju do nivoa pucanja, obično su nam prodrmali neki podsvesni obrazac ponašanja naučen u detinjstvu. Na primer, roditelji su Vas naučili da ne smete pokazivati ono što mislite i osećate. Svaki put kada biste to uradili, lepili su Vam etiketu neposlušnog i bezobraznog deteta koje se suprotstavlja svojim roditeljima. Odmah su Vas poredili sa bratom koji je tih i povučen: „Evo, pogledaj brata kako radi ono što mu se kaže!“

Mirna i poslušna deca su lakša za vaspitanje. Međutim, ukoliko ih sputavamo da iznose svoja mišljenja i osećanja kod kuće, šta li će tek raditi kada su na nekom drugom mestu? Na ovaj način ih učimo da je svet neprijateljsko mesto u kojem nije dobro biti iskren, imati svoj stav i mišljenje. Bezbolnije je da „igramo kako drugi sviraju“.

Posle određenog vremena dete sve svoje negativne emocije zadržava u sebi. Razvija pogrešna uverenja: „Ako budem pokazao ljutnju, to znači da ne valjam. Ako pokažem drugačiji način razmišljanja od onih koje volim, biću odbačen.“

Nemojte zaboraviti da su ovi obrasci jaki. Pogrešna uverenja su duboko usađena, jer su ona nešto što nam je ponavljano iz dana u dan, godinama… Možda ne baš u tom obliku i toliko otvoreno, ali zamislite kako je to mala glava protumačila.

Onoliko puta koliko Vas je dete izvelo iz takta – toliko puta ste burno reagovali, a posle ste se suočili sa ogromnim osećajem krivice koji Vam nije dao da spavate. Razmislite šta ćete ga naučiti ako ga vaspitavate na sledeći način: „Tišina! Neću više ni jednu reč da čujem! Uradićeš to zato što ja to tako kažem!“

Kad biste samo zapisivali sve ono što govorite detetu u besu, razočarali biste se u sebe kao roditelja. Možda i ne biste poverovali da ste to Vi izgovorili.

Razmislite o tome pre nego što nastavite sa ovakvim načinom vaspitanja. Jednog dana će Vaše dete biti veliko i imaće mnogo ozbiljnijih problema. Da li će tada moći/smeti da Vam se obrati za pomoć? Ili će misliti da nije dovoljno dobro, ukoliko pokaže bilo kakva osećanja? Da li ćete tek tako izgubiti kontrolu sledećeg puta?

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor