Ljudi oko vas su nervozni. A vi?

Šetam sa decom. Pitam se šta mi je. Obe ih držim za te male ručice. One mi beže. Starija na jednu, mlađa na drugu stranu. Ne mogu da ih uhvatim. A kasnim. Vruće je. Znoj curi sa nas.

Ulazim u prodavnicu. Kupujem sve što nam je potrebno za dva dana. Razmišljam da li u novčaniku imam dovoljno para. Uh, dobro je. Taman.

Spava mi se. Bože, kako mi se spava. Kako bih volela da odmorim barem jednu noć. Kada će se mlađa naspavati u cugu? Čak i kad mogu da spavam, ja razmišljam o svim onim problemima o kojima nisam stigla tokom dana, jer nisam imala ni sekunde slobodnog vremena.

Počinje novi dan. Starija ćerka je na raspustu. Planiram da im ugađam ceo dan. Naoružala sam se strpljenjem i krećemo. Ljudi žure. Jure. Nervozni su. Sede zamišljeni u kolima. Ispred mene, jednom dekici se pokvario auto. Stao je na sred semafora. Vidim da se iznervirao. Kako da mu pomognem? Zove šlep službu. Dolaze po njega. Nastavljam.

Nailazim na nove ljude, nove probleme, nove prepreke… Da li i Vi imate sličnu svakodnevnicu? Da li i Vi kao milioni nas, jurite za nečim neuhvatljivim, a ne uživate ni u jednom trenutku? Da li ni Vi ne shvatate koliko je život prolazan? Koliko su ljudi prolazni? Danas su tu. Sutra nisu. Možda su nas napustili. Možda su se samo promenili i nisu više oni stari. Možda su ostarili i ne mogu ni 20% onoga što su mogli pre.

Ubija me ta nepravda. Razmišljam kako sam i ja nervozna. Zbog čega? Rate kredita? Neispavanosti? Negativnih ljudi? Ma šta me briga! Kada ćemo shvatiti da smo tu gde jesmo sada, u ovom trenutku i nikad više? Da li shvatamo koliko njih bi se menjalo sa nama? Koliko njih bi volelo da ima takve probleme?

Sreća nije nešto što traje 24 časa na dan. Možda i jeste, samo mi ne znamo da je prepoznamo. Nigde ne bih radije bila nego sa mojom decom! Ni sa kim drugim ne bih radije provodila vreme nego sa svojim suprugom i njima! Zbog čega onda ne vidimo taj osmeh na njihovom licu? Zbog čega uvek jurimo za manje važnim stvarima, umesto da uhvatimo taj osmeh, treptaj, blesavi izraz lica? Zbog čega gledamo u te telefone i pratimo tuđe živote?

Tužno. Izgubili smo se negde. Važne su nam stvari koje uopšte nisu važne. Povređuju nas ljudi koje i ne poznajemo. Usporite. Stanite. Pogledajte tu osobu koja sedi pored Vas. Pogledajte tu dečicu koja se igraju na tepihu, dok Vi jurite da spremite ručak, stan, sudove, prašinu…

Zamrznite vreme. Prepustite se trenutku. Niko ne uspeva da nas oraspoloži kao mala, nevina deca. Ne žurite. Posvetite im se. Sutra ćete sve ostalo. Nemojte biti samo još jedan nervozan čovek ili ljuta žena koji gube kompas i prioritete.

Odbijam da budem nervozna. Deca mi se smeju i trče u zgrljaj. Zar mogu tražiti bilo šta bolje od toga? Samo to je važno!

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

 

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor