psssst-cuti-da-cujem-vesti

„PSSST! Ćuti da čujem vesti!“

Verujem da ste imali naporan dan na poslu. Sigurno Vas je nadređeni barem jednom iskritikovao zbog nečega što nije bila Vaša greška. Kasni Vam plata, a rata za kredit čeka. Ne znate koju ćete obavezu pre. Partner Vas nervira problemima, a Vi ne znate ni šta da radite sa svojim… Deca viču, skaču i jure po stanu. A Vama treba samo pola sata tišine…

Isključujete se, kao što to roditelji znaju, jer je to jedini način da imate malo mira. Menjate televizijske kanale i nailazite na vesti. Uglavnom, sve je ista priča: politika, pljuvanje, kritikovanje, čuvaju svoje fotelje… Međutim, nailazite na vest koja Vam je probudila pažnju. Pojačavate, ali i dalje ne možete sve da čujete. Deca i dalje viču, partner priča telefonom, televizor pojačan do daske… Kad bi neko ušao u tom trenutku, izleteo bi glavom bez obzira. Ali, u Vašem slučaju, idilična porodična atmosfera…

Prilazi Vam četvorogodišnje dete i počinje: „Tata, danas sam jedini dao gol kada smo u vrtiću trenirali fudbal! Svi su navijali za mene! Bio sam najbolji!“ Niste ni pola toga čuli, ali ste, nekako, uspeli da shvatite poentu. Gledajući i slušajući vesti, nezainteresovano ste rekli: „Svaka čast, sine!“ Vaše dete uzbuđeno nastavlja priču: „Uspeo sam Marku da uzmem loptu i krenuo ka golu! Trčao sam najbrže što sam mogao! I onda…“ U tom trenutku, glasno viknete na svoje dete: „Pssst! Ćuti da čujem vesti! Vidiš da gledam nešto važno!“

Dete pokunjeno odlazi u svoju sobu. Ni ovaj put ga njegov tata heroj nije saslušao do kraja. A ono radi sve kako bi njegov tata bio ponosan na njega. Želi njegovo odobrenje i divljenje. Ali, od toga ništa. Vremenom, dete nam sve manje i manje priča. Prestajemo biti njihovi heroji. Kada malo odrastu i kada više nismo centar njihovog sveta, biva nam krivo što su tako brzo porasli. A kada su bili tu i tražili našu pažnju, nismo imali vremena za njih. Imali smo važnijih stvari…

Svi roditelji su danas pod ogromnim stresom. Umorni smo ili pospani. Sumorno krojimo dan za danom. Ni ne shvatamo koliku sreću imamo pored nas. Nismo svesni svojih reakcija i njihovog uticaja na dete. Možda ćete pomisliti: „Pa dobro, šta sad! Nisu deca baš toliko osetljiva! Nije valjda da ni vesti ne mogu pogledati do kraja!“

Naravno da možete. Ali, postoji bolji način da se obratimo sopstvenom detetu. Njemu se, takođe, dešavaju važne stvari. Možda one Vama izgledaju malo, ali njemu je taj gol bio vrhunac nedelje! Verovao je da će napokon doći do Vaše pažnje, obzirom da tako puno radite i malo vremena provodite kod kuće. Hteo je samo da ga saslušate do kraja. Po ko zna koji put.

Vodite računa da ne umanjujete doživljaje svoje dece. Taj gol nije bio važan kao najnovija vest, ali Vašem detetu jeste. Saslušajte ih. Utišajte ton na televizoru. Ostavite telefone kada provodite vreme sa svojom porodicom. Ne doživljavajte ih kao nešto što je palo sa neba. Čuvajte ih i provodite što više vremena zajedno!

Ne možete zahtevati blizak odnos samo onda kada Vama to odgovara i kada Vi imate vremena. Svaka Vaša reč i reakcija je važna. Naravno da ne možete biti savršeni, ali trudite se da budete tu za svoju decu onda kada ste im najpotrebniji. U tom slučaju Vas neće odbaciti u pubertetu. I tada ćete im biti sigurna luka. Potrudite se. Znam da nije lako, ali je neophodno. Pažljivo slušajte svoje dete, jer je to jedini način da ga naučite međusobnom poštovanju.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor