Kako procenjujete svoje, a kako tuđe greške?

Da li ste se ikad našli u situaciji u kojoj niste znali zbog čega se neka bliska osoba naljutila na Vas? Vi smatrate da niste uradili ništa pogrešno, a odnosi su, nekako, zahladneli. Zbog toga birate isti način koji je izabrala ta osoba: ćutite, povlačite se, ne želite da započinjete neprijatan razgovor… I taj odnos više nije isti, iako se nije desila nijedna svađa.

Većina ljudi nije toliko kritična prema sebi, kao što je prema drugima. Mi veoma lako lepimo etikete: „Vidiš kakav je! Nije pametno postupio! Da sam na njegovom mestu, ja bih to uradio drugačije! Baš je sebičan! Misli samo na sebe! Stipsa! Nikad se ne uhvati za novčanik! Pun je sebe! Kako tako vaspitava svoje dete?“ Primera je milion…

Istina je da ne posedujemo baš puno objektivnosti kada smo mi u pitanju. Po običaju, mi smo postupili bolje, pravednije, plemenitije, zrelije i pametnije od osobe koju kritikujemo. Čak i kada postupimo isto – tražimo izgovor. Na primer, mi nismo platili turu pića zbog toga što u tom trenutku nismo bili pri parama, a drugoj osobi već lepimo etiketu stipse. Ili, kada naše dete dobije slabu ocenu, to je zato što nije učilo, a kada je u pitanju neko drugo dete čije roditelje poznajemo – svaljujemo krivicu na njih (ne posvećuju mu dovoljno pažnje, ne uče zajedno, ne proveravaju domaće zadatke, itd.)

Najlakše je kritikovati druge i bojiti stvarnost bojama kojim mi želimo. Međutim, istina je malo drugačija. Kao i svi drugi i mi imamo svojih mana. Možda nismo stipse kao naš dobar prijatelj, ali zato smo lenji kada je u pitanju posao ili spremanje kuće. Svako ima svojih mana i vrlina. Ne postoji osoba koja je savršena.

Pre nego što Vam ponos zauzme značajno mesto, a do određene osobe i te kako stalo, zapitajte se da li ste, kojim slučajem, uradili nešto zbog čega je Vaš prijatelj mogao da se naljuti na Vas? Možda Vas je bolela glava, pa ste samo otišli iz društva, ne javivši se nikome? Možda se i Vi ponašate hladno u prisustvu druge osobe i ne pokazujete nikakve znake druželjubivosti, a krivite nju i smatrate da je ta osoba izuzetno povučena.

Nije važna samo verbalna komunikacija. Mnogo toga zavisi od Vašeg položaja tela, izraza lica, boje glasa… Ljudi često donose određene zaključke, a da ne znaju ni na osnovu čega su ih doneli. Kada ih pitate: „Zašto ti se nije svideo? On je baš dobar čovek.“ Vi možete imati deset razloga za svoj sud, iako osoba nije progovorila ni reč.

Ukoliko Vam je do nekog stalo, nemojte dozvoliti da se nesporazum zauvek ispreči između Vas. Ako imate neki problem, otvoreno razgovarajte o njemu. Nemojte napadati i odmah ulaziti u konflikt. Krenite jednostavno i iskreno: „Čini mi se da su nam odnosi zahladneli u proteklim susretima. Da li možemo da učinimo nešto kako bi to bilo drugačije?“ Ako postavite pitanje na ovaj način, Vi nikog ne stavljate u centar dešavanja. Pokazujete da ste svesni da je pogrešila i jedna i druga strana. Ali, ne fokusirate se na grešku, već na moguće rešenje. Ili, možete postaviti pitanje na sledeći način: „Čini mi se da nismo u najboljim odnosima. Da li sam u nečemu pogrešio?“

Složićete se da su oba načina bolja od napada kojim biste krenuli: „Šta je to sa tobom? Zbog čega se tako ponašaš? Zašto se ponašaš kao neko dete?“ Čak i da nije u pitanju neki veliki problem, gubite mogućnost za kompromisom već na samom početku.

Zato, budite objektivni. Zapitajte se da li ste nešto uradili i pri tom povredili drugu osobu. Često se to desi slučajno, bez ikakve zle namere. I nikad nemojte da pretpostavljate. Postavite direktno pitanje. Tada ćete dobiti pravi i iskren odgovor.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor