U čemu grešim?

Kao roditelj i psiholog pročitala sam mnogo knjiga vezanih za pravilno i uspešno vaspitanje. Razgovarala sam sa decom i njihovim roditeljima. Svaki put smo zajedno rešavali različite probleme pred kojima se porodica našla. Problemi su nekad bili slični, ali je savet uvek bio drugačiji, jer je svako dete, roditelj i porodica bila drugačija od prethodne.

Možda ćete sad prestati da čitate ovaj tekst, ali u 90% slučajeva problematične dece, zapravo, nije bio problem u detetu, već u roditeljima. Greške nikad nisu učinjene namerno. Nasuprot tome, činjene su iz velike ljubavi. Mnogo njih je radilo dva posla, jer je želelo da deca budu „srećna“ i imaju najnovije igračke, najskuplja letovanja i modernu tehnologiju.

Mnogo njih je bilo suviše popustljivo i gotovo nikad nije reklo svom detetu: „Ne!“ Deca su, u tom slučaju, odrasla u osobe koje nisu tolerisale drugačije mišljenje i sve je moralo da bude po njihovom. U tome nisu videli nikakav problem.

Mnoga deca su bežala od kuće jer nisu mogla da gledaju ili slušaju svađe svojih roditelja. Druga su se povukla u svoj svet koji je daleko bolji od stvarnosti. Treća su se tukla i pravila probleme u školi kako bi privukla pažnju svojih roditelja: „Hej! Gledajte me! Pravim haos! Prestanite već jednom da se svađate!“

Većina roditelja je došla i rekla: „Ne znam šta je sa mojim detetom. Znate, mi smo jedna savršena porodica. Uradili smo sve što smo mogli. Ali, ne znamo zašto se on/ona ovako ponaša.“

Da, kriv je sistem, država, školstvo, zdravstvo, ma svi su krivi! Svi su krivi osim nas! Jedino tako lakše spavamo noću. Prebacujemo odgovornost na druge. Mi ni za šta nismo krivi.

Mnogo toga se promenilo. Ali, pitam se, od kad su naša deca prestala da nam budu najvažnija na svetu? Nekada su nam za igru bili dovoljni štap, blato, prašina i lopta. Danas ne možemo da zadovoljimo svoj apetit ni u jednoj životnoj sferi.

Nakon dugog uspavljivanja deteta, počela sam da razmišljam kada je ona posebno nevaljala? Kada njen inat dostiže vrhunac? Kada ne želi da me posluša? Šta ja to toliko pogrešno radim? Shvatila sam da, možda, previše tražim od dvogodišnjeg deteta. Shvatila sam da smo zajedno, ali nekako i nismo. Ja uvek imam nešto drugo da uradim. Uvek imam „samo još ovo“. I tako ceo dan, svaki dan…

Sasvim je normalno da imamo obaveze. Ne možemo stalno biti sa svojom decom. Ali, kada ste sa svojom decom, budite sa njima. Nemojte tražiti izgovore. Nemojte pokušavati da budete savršeni. Jer niste. Koliko god se trudili. Ukoliko nemate barem tri kućne pomoćnice, opet nećete stići da uradite milion stvari.

Posmatrajte svoje dete. Ono će Vam uvek reći kad nešto nije u redu. Možda nije samo problem u njemu. Možda Vi nešto pogrešno radite. Nemojte mešati ljubav, doslednost i granice. Sasvim je normalno da svoje dete volite najviše na svetu čak i onda kada ste najviše ljuti na njega.

Srećno detinjstvo se ne kupuje novcem. Ono se kupuje uloženim vremenom, trudom, upornošću svakog roditelja. I ovaj proces se nikad ne završava. Iz dana u dan ćete morati, zajedno sa svojim detetom, da prelazite novu prepreku. A taman ste mislili da ste se nečeg oslobodili.

Tajna je u Vašem stavu, razmišljanju i pogledu. Ako ste dovoljno otvoreni i zreli da priznate svoje greške, učite na njima, isprobavate sve moguće opcije dok ne naiđete na onu koja Vam odgovara, onda ste na pravom putu. U svemu morate videti nešto pozitivno. Lekcija uvek postoji. A ispravnu stvar je, ponekad, najteže uraditi. Zato, kada sledeći put imate problematičnu situaciju sa svojim detetom, pitajte se u čemu grešite.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor