decija-anksioznost

Zajedno prebrodite dečiju anksioznost!

Koliko puta ste samo izgovarali sledeće rečenice: „Mali je. Proći će ga. To je samo još jedna faza. Nema on zbog čega da se nervira! Šta ona zna? Još uvek je dete! Šta njega može da muči? Ima samo šest godina!“ Zaista, koliko zanemarujemo dečije probleme samo zato što deluju malo u odnosu na naše? Koliko puta ne saslušamo sopstvenu decu, jer su naši problemi uvek bili važniji? Da li ste pomislili koliko sve to strašno deluje u toj malenoj glavi?

Ako dete ima česte stomačne tegobe, kažemo: „Sigurno izmišlja. Bili smo kod lekara, sve je u redu.“ Ni u jednom trenutku nismo pomislili da se nešto dešava na nervnoj bazi. Deca su još uvek mala za to, zar ne? E, pa nisu. Koliko dece počne da muca? Koliko njih se upiški u krevet? Koliko njih bude ekstremno stidljivo i plaši se svega?

Anksioznost nije rezervisana samo za odrasle. I deca je mogu osećati, iako je možda drugačije ispoljavaju. Brinu, plaše se, ne spavaju, često idu u toalet, ne žele da idu u školu…A mi sve to doživljavamo kao dečije izgovore. Obratite pažnju na ponašanje svoje dece.

Saslušajte ih! Znam da imate milion obaveza. Znam da se veče polako bliži, a Vi još toliko toga imate da uradite. Vaši mališani i njihovi problemi su zaista važni. Vama deluju malo, ali njima su ogromni. Nemaju našu mudrost, niti životno iskustvo, pa da kažu: „Ovo će proći. Nije tako strašno. Biće bolje.“ Oni nemaju tu veštinu. U njihovoj glavi sve deluje veliko, opasno i večno. Zato, naučite ih da pričaju o onome što ih muči. Nekada će to spomenuti u običnoj igri. Onako, usput. Sledeći put će im trebati mnogo vremena kako bi Vam priznali nešto. Možda Vama ne deluje strašno onaj bezobrazni klinac što ih popreko gleda, jer ste dva puta veći od njega. Ali, njima je to strašno. Bore se sa tim osećanjem sve vreme dok su u školi. Shvatite ozbiljno njihove „problemčiće“.

Pronađite uzrok problema. Možda Vam je smešan njihov drhtav glas, jer imaju simpatiju u odeljenju, ali njima je to veoma važno. Predložite im kako da reše problem. Nemojte im davati generalna uputstva i rečenice koje im ništa ne znače, na primer: „Biće to sve u redu! Nemoj da se plašiš! Ma, šta te briga! Ja verujem u tebe!“ Njima je potrebno konkretno uputstvo za konkretnu situaciju. Na primer: „Kada te prozovu, ustani, duboko udahni i počni da pričaš o svemu što znaš! Ne gledaj u Jeleninom pravcu. Gledaj u učitelja/nastavnika i koncentriši se na pitanja koja ti postavlja! Ukoliko nešto ne znaš, uzmi malo vremena i razmisli.“

Radite na njihovom samopouzdanju. To znači da ih morate pustiti da padnu i pogreše. Pohvalite ih kada urade nešto dobro. Pohvalite ih kada dobiju dobru ocenu ili kada završe poduhvat na kojem su dugo radili. Možda to nije ništa u poređenju sa Vašim desetočasovnim radnim vremenom i nadređenim koji svakog dana pravi pritisak, ali njima je to izuzetno važno. Ni Vi u tim godinama niste imali takvu vrstu stresa.

Budite njihov uzor. Ne odustajte nakon prve prepreke. Pronađite nov i drugačiji način. Rešavajte probleme sa velikom dozom smirenosti. Ne dozvolite da trema i panika preuzmu vođstvo. Budite njihova podrška. Pokažite im da ćete uvek biti tu, ukoliko im bude trebala pomoć. Recite im da Vam se uvek mogu obratiti, bez obzira koliko pogrešili.

Potrudite se da im porodica bude sigurno utočište. Dozvolite im da zaplaču, ukoliko će im biti lakše. Podstaknite ih da pokažu sve emocije na pravilan način i ništa ne zadržavaju u sebi. Postupajte sa njima kao sa odraslom osobom. Dajte im pravo na izbor. Poštujte njihovo mišljenje. Oni su samo mali ljudi i svaki problem im deluje ogromno i nerešivo. Pomozite im.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor