Kako reagujemo na dete sa posebnim potrebama?

Život je nepredvidljiv. Ne znamo šta nam se sve može dogoditi sutra. Najgore je kada nemamo zdravlja. Sve ostalo je zaista nebitno, iako to shvatamo tek kada bude kasno. Zbog toga se svakodevno nerviramo oko malih i nebitnih stvari.

Kada postanemo roditelji, sve se menja iz korena. Stvari i situacije koje su nam nekada bile važne, više nisu. Upoznali smo drugačiju vrstu ljubavi koja je najjača na svetu. Svaki roditelj bi uradio sve (pa i više od toga) za svoje dete.

Međutim, kako reagujete na dete koje nije u potpunosti zdravo? Kako reagujete na dete koje se rodilo sa nekom manom? Kako reagujete na dete koje se povredilo u nekoj nesreći ili je tokom života razvilo određenu bolest?

Roditelji koji imaju bolesno dete ili dete sa posebnim potrebama su veoma hrabri. Oni pokušavaju sve. Imaju snage, bez obzira što ne spavaju, ne jedu, nerviraju se…Znaju koje su prave vrednosti. I imaju samo jednu želju-da njihovo dete bude zdravo!

Koliko puta ste se našli u situaciji kada niste znali kako da reagujete na dete sa posebnim potrebama? Bili ste zbunjeni, razmišljali ste da li da mu pomognete ili mu dozvolite da bude samostalno? U njegovom prisustvu budete neko drugi, jer to prosto niste Vi…

Zanimljivo je da deca to uopšte ne primećuju kada su mala. Ona su iskrena i započinju razgovor. Pitaju: „Zašto si ti u kolicima?“ Kada dobiju jednostavan odgovor, više to ne pominju. Igraju se i pričaju kao i sva druga deca. Mi smo ti koji svojoj deci usađujemo pogrešne reakcije. Odrasli su ti koji su izgubljeni, deca nisu.

Dete koje je bolesno ili dete sa posebnim potrebama je isto kao i sva druga deca. Ona vole da se igraju, druže, smeju, pričaju…Vole igračke, interesantne bajke i priče, kvalitetno vreme sa kvalitetnim ljudima… Ona imaju ista osećanja i potrebe kao sva deca ovog sveta! Ona žele da budu kao i svi drugi, ali to ne uspevaju. Ne zato što ona to ne mogu, nego zato što im mi to ne dozvoljavamo. Prema njima se odnosimo drugačije. Teško nam je, a nismo svesni da je njima još teže. Postane nam neprijatno. Ne znamo šta da kažemo. Tišina predugo traje. Ili pričamo o stvarima koje nam uopšte nisu važne. Pokušavamo na silu da ih nasmejemo. Ili smo previše tužni i blokiramo se.

Njima to ne treba. Njima treba iskrenost. Trebamo im mi onakvi kakvi stvarno jesmo. Ako volite da pričate viceve, slobodno im pričajte. Ako volite da kopate baštu, povedite ih da Vam prave društvo. Vodite ih u šetnje. Vodite ih među ljude. Vodite ih u kafić, na predstavu, koncert…

Uvek se setim svog supruga koji radi u dečijoj bolnici. Kada je jednog dana došao sa posla, ispričao mi je kako se trkao sa detetom u invalidskim kolicima kroz hodnik. Oboje su bili u njima-dete zato što je moralo, a on zato što je želeo. Pitala sam ga: „Zašto si to uradio? Jel detetu bilo neprijatno?“ A on je odgovorio: „Ne, dete se prvi put nasmejalo posle nedelju dana provedenih u bolnici. I zaista je uživalo u trci.“

Sve mi je bilo jasno. Deca sa posebnim potrebama imaju dovoljno straha i neizvesnosti u sebi. Vaš strah im je zaista suvišan. Zbog toga budite ono što jeste. Nemojte se prema njima ponašati kao da su drugačiji, jer oni to nisu. Možda neke stvari ne mogu da urade na isti način kao i Vi, ali to ništa ne znači. Opustite se i ponašajte kao i uvek. To je jedini način.

Oni ne žele da upirete prstom u njih. Oni ne žele da se diže nepotrebna prašina. Oni žele jednostavan život i stvari za koje mi nismo ni svesni koliko su važne. Nema nikakve nauke u tome. Oni samo žele normalan život. Omogućite im to!

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor