Poremećaj deficita pažnje sa hiperaktivnošću

Sasvim je prirodno da deca budu radoznala, znatiželjna, živahna, a ponekad i nevaljala. Roditelji često opisuju svoju decu kao hiperaktivnu, iako se više radi o samom karakteru deteta i nekim propustima u vaspitnim metodama, nego o hiperaktivnosti.

Roditelji se često pitaju odakle deci toliko snage i volje za sve aktivnosti tokom dana. Čak i kada se približi vreme kupanja i spavanja, ona bi se još uvek igrala. Međutim, veoma je važno napraviti razliku između živahne dece i dece koja imaju ovaj poremećaj.

Deca koja imaju poremećaj deficita pažnje sa hiperaktivnošću su izuzetno nemirna, nestašna, ne drži ih jedno mesto, bučna su, nemarna i zbog svega toga sklona čestim nezgodama. Ona su obično malo grublja u igri, te ih vršnjaci često izbegavaju. Neposlušna su i agresivna, imaju česte izlive besa. Zbog slabe pažnje imaju velikih poteškoća kada trebaju da sede u klupi i da prate uputstva koja zadaje vaspitač ili učitelj. Zbog svega toga imaju ogromnih problema u školi, jer ne mogu ispratiti čitav sadržaj. Oni moraju da pričaju, milion puta da ustanu, prekidaju nastavnike i svoje drugare, odnosno remete rad i disciplinu kako učitelja, tako i dece.

Težina ovog poremećaja varira od deteta do deteta. Ona mogu biti gora u školi, nego kod kuće ili obratno. Često imaju „dobre“ i „loše“ dane. Zbog svog ponašanja imaju problema sa roditeljima, nastavnicima i vršnjacima. Sve to utiče na njihovo samopouzdanje. Često su anksiozni i depresivni.

Prekomerna aktivnost se smanjuje što je dete starije i ne mora se ispoljavati u svakoj situaciji. Do perioda adolescencije se veliki deo problema stavlja pod konac, dok se neki drugi nastavljaju i u odraslom dobu. Osobe koje pate od ovog poremećaja su pod većim rizikom od zloupotrebe psihoaktivnih supstanci i antisocijalnog ponašanja.

Zbog toga je veoma važno da se deca na vreme odvedu lekaru i specijalisti. Stručnjak će se upoznati sa njegovim svakodnevnim aktivnostima. Informacije dobija od samog deteta, roditelja, vaspitača i učitelja. Veoma je važno da se obuhvate svi aspekti u dečijem životu, kako bi se sprovodila što korisnija terapija.

Psihoterapeut, psiholog ili drugi stručnjak pomaže porodici da se izbori sa ovim poremećajem. Roditelje je potrebno obučiti kako da se postavljaju u raznim situacijama, kako da osnažuju detetovo pozitivno ponašanje, a kako da smanjuju negativno ponašanje. Potrebno je udružiti sve snage kako bi se dete što pre naučilo adekvatnom ponašanju. Zbog toga nisu bitni samo roditelji i deca, već i vaspitači, učitelji i nastavnici.

Pre svega je potrebno mnogo strpljenja, razumevanja i doslednosti. Neke škole mogu imati poseban program za ovu decu, međutim, kod nas se učitelji, uglavnom, snalaze kako znaju i umeju. U težim oblicima, lekar može preporučiti i lekove. Neki od roditelja pristaju na ovaj tretman, dok ih drugi odbijaju zbog neželjenih posledica.

Poremećaj deficita pažnje sa hiperaktivnošću može biti izuzetno iscrpljujuć. Zbog toga je potrebna stalna podrška ne samo detetu, već i njihovim roditeljima, koji u težim slučajevima mogu proći kroz pravi pakao.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor