Anoreksija kod dece i mladih

Anorexia nervosa je ozbiljan poremećaj ishrane koji karakteriše odbijanje hrane, intenzivan strah od viška kilograma i poremećena percepcija kako telesne težine, tako i oblika tela. Uglavnom se javlja kod ženskog pola, između desete i tridesete godine. Kod muškog pola je ovaj poremećaj veoma redak.

Devojke koje pate od ovog poremećaja imaju izuzetno iskrivljenu sliku o sebi. One su ubeđene da su debele, koliko god mršave bile. Imaju tendenciju da konstantno smanjuju svoju težinu, tako što će se izgladnjivati, izazivati povraćanje i prekomerno vežbati. Opterećene su kalorijama i sebi stalno stavljaju određena ograničenja, uglavnom između 600 i 1000 kalorija dnevno. Ali, zanimljivo je da uglavnom vole da kuvaju za druge. Anoreksija se češće javlja kod određenih profesija, kao što su balet, manekenstvo i osobe koje rade u medijima.

Ukoliko se poremećaj javi pre puberteta, prestaje telesni rast i devojčice nemaju menstruaciju, niti im se razviju grudi. Ukoliko se poremećaj primeti i izleči, pubertet se normalno razvija, iako kasni.

Osim različitih fizičkih tegoba, osobe koje razviju ovaj poremećaj imaju i mnogih psihičkih problema. Često su depresivne i neraspoložene, izbegavaju društvo, imaju veoma nisko samopouzdanje. Često su rigidne i nefleksibilne, sa ogromnim strahom i krivicom. Imaju teškoće u sazrevanju i osamostaljivanju. Anksioznost i suicidalne ideje mogu biti prisutne.

U njihovim porodicama postoji prezaštićujuć stav roditelja, posebno majke. Iako se na prvi pogled čini da je to funkcionalna porodica, veoma brzo isplivaju različiti i burni konflikti, kako među bračnim partnerima, tako i između roditelja i dece.

Osobe koje razviju anoreksiju se obavezno moraju javiti lekaru. U proces oporavka može biti uključen čitav tim stručnjaka: lekar opšte prakse, specijalista, psiholog ili psihijatar. U početku, osobe dolaze sa velikim otporom i ne žele da sarađuju sa stručnim licem. Uglavnom ih dovode roditelji koji više ne znaju šta da rade i kako da se ponašaju. U teškim slučajevima je obavezno i prinudno lečenje u bolnici, kada je osoba brzo i mnogo izgubila na svojoj težini ili je teško depresivna.

Lečenje traje dugo. Neke pacijentkinje se izleče u potpunosti, dok se druge samo privremeno zaleče. Stručnjak sa osobom razgovara o njenoj iskrivljenoj slici sopstvenog tela. Vodi se dnevnik ishrane i težine. Pravi se određeni plan lečenja koji poštuju svi članovi porodice i sama pacijentkinja.

Međutim, napredak je mali i spor. Svaki korak se nagrađuje određenim beneficijama, a svaki neuspeh oduzimanjem tih beneficija.

Veoma je važno da se svi članovi porodice odazovu porodičnoj psihoterapiji. Osoba sa ovim poremećajem je razvila visok stepen manipulacije koji se tiče merenja sopstvene telesne težine. Ona se pre merenja može nalivati vodom ili stavljati nešto u džepove kako bi bila teža. U početku učestvuju svi članovi, ali se teži da pacijentkinja sama preuzme odgovornost za svoje postupke i svoj režim ishrane.

Ovaj problem traje određeno vreme pre nego što se porodica javi za pomoć. Njeni članovi smatraju da će se problem nekako rešiti i veoma se srame osude stručnjaka i društva. Od izuzetnog značaja je da se što pre javite lekaru, jer će se pre započeti sa lečenjem koje je neophodno!

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor