mama, neću više nikad da se družim sa njom

Mama, neću više nikad da se družim sa njom!

Decu volimo najviše na svetu. Želimo da im pružimo puno ljubavi. Ali, pre svega, želimo da im pružimo sve ono što mi nismo imali. Jer, naopako, sva deca njenog uzrasta uveliko imaju svoje telefone, ajfone, tablete.

Ide se na bezbroj aktivnosti. Ali, ne bilo gde. Tačno se zna gde u gradu ide moćniji i bogatiji stalež. Gde se kupuje deci garderoba. Nemarkirane patike? Naopako. Kada donesete nekom detetu za rođendan garderobu koja nije kupljena u jednom od tri butika, mama i ne bude nešto zadovoljna.

Vozi se ovakav ili onakav bicikl. Deca od 7 godina znaju sve marke automobila, uveliko bolje od nas. Ako imate neki prosečan auto, pitaju Vas kada ćete kupiti nešto novije. U sobi Vaše dece nema mesta za još jednu šarenu, svetleću, veliku igračku koja još malo pa sama mesi i kolače. Sve je na izvol’te.

Dolazi Vam ćerka iz škole: „Mama, neću više nikad da se družim sa njom! Zamisli šta je uradila! Rekla mi je…“ Roditelj odmah počinje sa još većom dramom. Zovu se roditelji te devojčice. Učiteljica. Direktor škole.

Nastaje haos. Devojčice se sutra mire i zaboravljaju zbog čega su se posvađale. A Vi, umesto da spustite loptu i naučite ih kako se trebaju ponašati u konfliktnim situacijama – pravite još veću dramu zbog koje će Vaše dete sutra zaista imati problem.

Dete se podiže na neke nedodirljive visine. Narcisoidnost i sebičnost se neguju od malih nogu. Vaše dete zna da ste tu šta god ono da uradi loše. Zna da će neko pokupiti smeće za njim.

Nema pomaganja u kućnim poslovima, čišćenje sobe i spremanja igračaka. Provode se sati uz različite ekrane, a jako nam je slatko kada malo dete opsuje. Učimo ga na neprestanu borbu i gaženje svega i svih samo da se stigne do zamišljenog cilja.

Umerenost i skromnost više ne postoje. Vi nemate vremena za decu, jer isto tako morate da zadovoljite sve te spoljašnje i nevažne vrednosti koje moderno društvo diktira. Devojčurci od 15 godina idu u solarijum i imaju svilene trepavice?! Izlivene nokte? Pa dokle smo mi to stigli?!

I tako, dan po dan, negujemo pogrešne vrednosti. Onda nam dete uđe u pubertet, a mi krivimo državu, sistem, školu, nastavnike! Iste te nastavnike koji su nekoliko puta pokušali da razgovaraju sa nama, jer je dete postalo nemoguće u školi.

Nismo hteli da čujemo. Naše dete to nikad ne bi uradilo. Ono je savršeno, bez ijedne mane. A onda nam se ta iluzija razbije u nekoliko sekundi, već za koju godinu. Naše dete više nije ono koje ste Vi mislili da jeste. A Vi tražite pomoć.

Sada je već prekasno. Dete se vaspitava do tog čuvenog puberteta. Ako počnete sa 13 godina – uveliko je kasno. Ne dižite dete na ogromne visine, pad će nam svima biti pretežak.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor