kako sačuvati živce sa malom decom

Kako sačuvati živce sa malom decom?

Da, roditeljstvo je najlepša stvar na svetu. Ali, hajde da budemo iskreni – osim bezuslovne ljubavi, Vaš dan je prožet plakanjem, kenkanjem, krivicom, vikom… I ne, nije nimalo lako uz posao i sve obaveze koje imate tokom jednog dana.

Ustajete rano ujutru. Spremate se za posao. Noćas su vam se deca naizmenično budila zbog ogromne vrućine i neispavani ste. Ali, budite ih sa najvećim osmehom na licu. Kreće ludilo: „Mama, ne želim da ustanem. Spava mi se. Neću da idem u vrtić. Zašto moram da idem u vrtić? Želim da ostanem kod kuće. Ne treba nikoda me čuva. Čuvaću se sama.“

Ako ste mislili da je to sve – nije: „Spava mi se. Glupa škola! Zašto uopšte moram da idem u školu? Juče sam se posvađala sa drugaricom! Ne želim da je vidim! Nikad više!“ Što je veći broj dece, teže je i potrebno je više vremena.

Pošto je to tek početak dana, izdržavate i ostajete smireni. Posle 15. puta ponavljanja, one se napokon obuvaju i krećete. U saobraćaju je ludnica, a one počinju svađu: „To je moja igračka! Zašto si je ponela u školu?! Izgubićeš je! Maaaamaaa, uzela je moju igračku! Ne želim da joj je dam!Izgubiće je!“ Sada niste smireni kao ujutru, ali još uvek uspevate da budete uzoran roditelj i smirujete strasti.

Stižete na posao. Počinje ludnica druge vrste. Svega i svačega. Jedva čekate kraj radnog vremena. Krećete po decu. Željni ste ih i jedva čekate da ih zagrlite! Međutim, one imaju drugih planova: „Mama, zamisli šta mi se desilo u školi…“ Slušate ih kako burno doživljavaju nepravdu. Čak su Vam i simpatični i smešni.

Ali kod kuće Vas čeka još 1000 obaveza, a želite da budete malo i sa njima. Domaći zadaci, treninzi, igrališta… Međutim, tu su Vas već iznervirali svojim kenkanjem i svađom, viknuli ste na njih. Kreće osećaj krivice i već je  vreme za spavanje.

Verujte mi na reč, moja deca su izuzetno živahna. Retki su trenuci kada se njih dve zaigraju u miru. I zaista moram imati čelične živce. Ali, onda sam shvatila jednu stvar: one to ne rade namerno. Samo su deca. Ne moraju sve znati, kao što mi često od njih očekujemo. Još uvek uče. Od nas.

Zato, kada me izvedu iz takta samo pustim da prođe malo vremena. Ne ulećem u raspravu kada se njih dve svađaju. Pustim ih da reše same, osim ako ne krenu da udaraju jedna drugu. Njih to prođe za 5 minuta, a nama posle prođe dan u nervozi i krivici jer nismo imali više živaca.

Prestala sam da očekujem nemoguće od sebe. Nisam super mama. Kada imam naporan dan na poslu, ne žurim da sklanjam, perem, čistim, iako se ništa ne cakli. One već za 15 minuta uprljaju plastelinom, lepkom, šljokicama… Nije baš sve na svom mestu. Često bude nered.

Ali, svakog dana sam sa njima barem četiri sata. Idemo na igralište, šetnju, gradsku plažu…Kada je vreme loše, ležimo na tepihu i igramo se. Obaveze u kući će me svakako sačekati. Ali, detinjstvo moje dece neće. A i treba sačuvati svoje živce. Imaćemo još milion prepreka i problema. Opustite se i ne mora sve biti savršeno. Tada će Vam roditeljstvo mnogo lakše pasti.

 

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor