u-cemu-je-zapravo-problem

A u čemu je, zapravo, pravi problem?

Koliko često sebe uhvatite da ste nervozni u saobraćaju? Lako planete na svoju decu ili partnera, a ni sami ne znate zbog čega? Nervira Vas nadređeni? Cupkate u redu u banci, svađate se sa službenikom? Možda se nalazite i na drugoj strani priče… Polako, ali sigurno, uviđate da se neko prema Vama ponaša neprijatno bez ikakvog razloga?

Najlakše je kada zbog svoje nervoze i svojih problema okrivite druge ljude. Smatrate da ste opravdano planuli. Priznaćete, često ste se našli u istoj ili sličnoj situaciji, pa se uopšte niste uznemirili. A sada Vas to poprilično ljuti. Čim ostanete sami sa sobom, zapitajte se, u čemu je, zapravo, pravi problem? Šta Vas muči? Zbog čega ne želite da se suočite sa svojim strahom? Da li Vam ide u korist da ga večito odlažete?

Navikli smo da ćutimo. Radije bismo da zabadamo nos u tuđe probleme, nego da se bavimo svojim. Znamo sve o komšinicinom problematičnom detetu, a smatramo da je naše savršeno. Znamo ko koga vara u braku, dok mi uopšte ne razgovaramo sa svojim partnerom i ne rešavamo trenutne probleme. Plašimo se posledica. Ne smemo da zagrebemo površinu, jer nemamo snage da se suočimo sa svim onim što se nalazi ispod toga. A sami smo krivi. Umesto da rešavamo problem onda kada se pojavi, mi brinemo da neko ne sazna da nam je loše. I zbog toga ga krijemo, čak i od nas samih.

Ulažemo toliko vremena i truda u sve, samo ne u ono što treba. Pretrpavamo se poslom, porodica nam je teret, ne bavimo se svojom decom… Sve nam je postalo teško. Roditelji nikad nisu imali toliko pomoći, a opet provode najmanje vremena sa decom. Sve nam je dostupno i lako. Ni zbog čega ne trebamo da se potrudimo. A opet se žalimo.

Ne verujemo više ni u šta iskreno. Kada se pojavi partner ili prijatelj koji je dobar i neiskvaren, oprezni smo kao sa najvećim neprijateljem. Često komentarišemo: „Pazi se takvih. Oni su najgori.“ Kakvi su to ljudi najgori? Zapitajte se, da li nam se dešavaju ružne stvari, jer samo na njih i obraćamo pažnju? U svemu vidimo zaveru…

A šta bi sa svim onim lepim stvarima koje i ne primećujemo? Da li se one podrazumevaju? Neko nam učini uslugu deset puta. Ukoliko jedanaesti put ne može iz nekih opravdanih razloga (ili zato što mu se može), smatramo da nam je najveći neprijatelj. Pljujemo ga na sav glas! Kakvi smo mi to ljudi postali?

Durimo se kao najveće dete kada nam neko kaže istinu. Sve je dobro dok se krijemo iza lažnih osmeha i pretvaranja. Čim se suočimo sa realnošću, niko ne valja, osim nas samih. Za sve druge imamo najstrožije kriterijume, a kada trebamo sami sebe da pogledamo u ogledalo, ne vidimo ni ono što se vidi iz aviona.

Prestanite da bežite od sebe. Ne dozvolite da Vas drugi poznaju bolje od Vas samih. Sve Vaše osobine su deo Vas. I svako od nas ima i svojih vrlina i mana. Ukoliko budemo iskreni, postoji mogućnost da veliki deo pretvorimo u ono što je dobro po nas. Veća je šansa za napretkom i razvojem. Veća je šansa da budete zadovoljniji sobom i svojim životom.

Zato, kada sledeći put budete krivili ceo svet za ono što se dešava samo Vama, zapitajte se u čemu je pravi problem. Uradite sve što možete da biste ga rešili, umesto što bežite od njega.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor