Kada upropastimo sopstveno dete…

Roditeljstvo je i te kako težak i važan posao. Mozak nam radi 200 na sat. Konstantno brinemo i uvek smo barem jedan korak ispred. Čak i kad dete nije fizički pored nas, mi razmišljamo da li je jelo, spavalo, kako mu je u vrtiću, školi, fakultetu, kada će se vratiti iz grada, itd.

Uprkos tome što želimo da budemo najbolji roditelji, povremeno napravimo neku grešku. Ponekad je ta greška mala, a ponekad toliko velika da utiče na budućnost naše dece. Kada roditelji dovedu dete psihologu ili psihoterapeutu, obično kažu: „Ne znam odakle mu to! Moj sin ima ogroman problem! Sve smo uradili kako treba, ali on je i dalje nemoguć.“ Uvek se stavlja akcenat na dete.

Međutim, što više razgovaramo, nekako uvek dođemo do osnovnih roditeljskih grešaka koje su dete navele da se ponaša na određeni način. Na primer, niko od nas ne želi da nam dete bude buntovno, bezobrazno, nevaljalo, sebično, agresivno… Ali, postoji veliki broj dece koja u nekom svom periodu budu upravo takva. Kada su u pitanju mlađi uzrasti, to je još i normalno, do određene granice. Međutim, kada Vam je dete već uveliko postalo punoletno, određena ponašanja mu više ne priliče.

Neki roditelji smatraju da svom detetu mogu krojiti sudbinu. I to ne na onaj način o kojem svako od nas razmišlja: „Volela bih da moje dete bude zdravo, pametno, srećno, završi fakultet koji voli, nađe dobar posao u kojem će uživati, a pri tom i lepo zarađivati, nađe dobrog partnera sa kojim će lepo funkcionisati…“

Ne, to nisu takva razmišljanja. Roditelji, ponekad, preteruju… Na primer, smatraju da devojčici od 13 godina mogu narediti kako da se obuče, kakvu frizuru da namesti, koju muziku da sluša, koje filmove da gleda… Nemojte me pogrešno razumeti… Svako od nas se brine za svoje dete i naravno da ćemo se suprotstaviti, ako se neprikladno obuče, odvrne muziku do daske, pa niko ne može da razgovara ili se neprimereno ponaša na bilo koji način. Ne, ne govorim o tome.

Određeni roditelji su toliko strogi da ne dozvoljavaju svom detetu da ima mišljenje o bilo čemu, a kamoli da ga iznese. Kada se tako godinama ponašate prema svom detetu, ono proslavi 18. rođendan i počne da radi sve ono što mu nikad niste dopuštali… U njemu se nakupilo toliko besa, revolta i otpora, da ne zna odakle će početi…

Iako svaki roditelj mora na vreme postaviti granice i biti dosledan, ipak morate dozvoliti svom detetu da uživa u svom detinjstvu. Ponudite mu izbor. Pitajte ga da li mu se više sviđa bela ili žuta majica. Zar je toliko važno da obuče ono što Vi mislite da treba da obuče? Možda će se pojaviti na dečijem rođendanu gde će ga „okačiti na stub srama“, jer ste mu obukli nešto što se odavno ne nosi… Ono će se samo povući u sebe i neće se družiti ni sa kim. A sigurno bi želeo da radi sve što i ostala deca rade: da trči, smeje se, igra, kikoće sa svom ostalom decom…

Zato, razmislite koje ćete bitke voditi. Od izuzetnog je značaja da Vas deca poštuju i slušaju. Ali, morate ih i osamostaliti. Pustiti da imaju svoje mišljenje, izgrade svoje ukuse, bore se za ono što im je važno i budu nezainteresovani za ono što im nije ni na kraj pameti. Naravno, to nije škola. To je, na primer, insistiranje na fudbalu, dok dete voli časove klavira.

Ukoliko stalno namećete samo svoje mišljenje u apsolutno svakom segmentu njihovog života, oni će želeti da pobegnu daleko od Vas. Neće Vam dolaziti kada su u nevolji, jer znaju da će biti u još većoj kada Vam kažu šta se desilo. Od samog rođenja gradite blizak odnos sa svojim detetom. To ne znači da ćete im dopustiti da budu mali đavoli. To samo znači da ćete ih pratiti u samostalnom razvoju i paziti da ne skrenu sa pravog puta. Jer, na kraju krajeva, svačiji put je jedinstven i drugačiji.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor