Kako postupati sa decom u kriznim situacijama?

Želimo da zaštitimo svoju decu. Pokušavamo da im priuštimo život u kojem se neće susresti ni sa jednim teškim problemom. Štitimo ih od svega. Lažemo ih svakog dana. Mislimo da nisu svesna teških situacija i stresa koji proživljavamo. Odmah ću Vas razočarati – želite nemoguće!

Možda imate lice koje se smeje čak i kad Vam je teško. Stisnete zube i glumite sreću, dok Vas izdaje drhtav glas. Koliko dugo možete tako funkcionisati? Teško je, zar ne? Niko Vam ne savetuje da briznete u plač ispred deteta, zato što ste dobili otkaz. Ali, ako Vam dete, shodno svojim godinama, postavi pitanje: „Mama, šta nije u redu?“, dajte mu odgovor.

Ukoliko neko umre, kažemo detetu da je otišao na dalek put. Sledi milion pitanja: „A gde je otišao? Koliko je to daleko? Kada će se vratiti? Da li je ljut/a na mene?“ Ma koliko kreativni bili, u jednom trenutku više nećete znati kako da odgovorite detetu, a da ne poreknete sve prethodno što ste rekli.

U težim razvodima, detetu se pričaju ružne stvari o majci ili ocu. Sa svim sočnim detaljima. Ili im se ne kaže ništa. Ukoliko je malo, ono ne razume šta se događa, ali oseća da nešto nije u redu. Polako odrasta tako što ne poznaje oca ili majku. Počne da veruje u sve što mu se godinama pričalo. I sva svoja uverenja i stavove, gradi na osnovu onoga što je čulo.

Budite iskreni sa svojom decom. Možete mu saopštiti i ružne vesti. Ali, vodite računa na koji način ćete to uraditi. Bitno je da budete stabilni i smireni, koliko god možete. Sve zavisi od težine problema. Objasnite mu tako da Vas može razumeti. Vodite računa o njegovom uzrastu.

Ukoliko Vam je teško, pa počnete da plačete ispred deteta, nikada mu nemojte reći: „Ma nije ništa, upalo mi je nešto u oko.“ Dete oseća da se nešto dešava. Ne možete kontrolisati baš svaku neverbalnu informaciju koje dete može opaziti. Recite mu da ste tužni.

Kako biste sprečili česte izlive emocija ispred dece, dajte sebi oduška. Priberite se sami u kupatilu. Nazovite prijatelja sa kojim ćete razgovarati. Tražite i ne odbijajte pomoć bliskih osoba. Važno je da se osećate dobro, kako bi i Vaša deca bila stabilna.

Nemojte ga opterećivati opširnim i nepotrebnim detaljima. Budite kratki, ali jasni. Pokušajte da odgovorite na sva dodatna pitanja. Objasnite mu kako ono nije krivo ni za šta.

Imajte stpljenja. Kako za sebe, tako i za Vaše dete. Ono možda neće znati da Vam kaže da je tužno. Ali, ponašaće se na mnoge neprimerene načine kako bi izrazilo svoje negativne emocije. Budite tu i učite ga kako da ih iznese na pravi način: prepoznajte i imenujte emocije. Tako će ih brže naučiti.

Deca vole rutinu. Ukoliko ste navikli da idete u park subotom ujutru, pokušajte da održite tu tradiciju. S’vremena na vreme uradite nešto što će celoj porodici skrenuti misli sa problema.

Dajte sebi i deci vremena. Neke stvari se ne mogu raditi na silu. Potrebno je mnogo brige, nervoze i tuge, kako bi se stvari ponovo vratile na svoje mesto. Sednite sa svojim detetom, saslušajte ga i ne glumite savršenu i hrabru osobu koju ništa ne dotiče. Slobodno mu recite da se i Vi osećate tužno, ali da ćete sve prebroditi zajedno.

Ukoliko ste iskreni sa svojom decom čak i u kriznim situacijama, gradite blizak odnos pun poverenja. Ono će doći po pomoć, ne razmišljajući da li ćete ga osuditi. Moći će da Vam kaže i ono na šta nije ponosno.

O. B.

diplomirani psiholog i porodični psihoterapeut

Podeli ovaj tekst.

Ostavite odgovor